Proteklih su tjedana dvije žene, dva djeteta iz radničke klase, čije je porijeklo snažno obilježilo njihove živote i djelovanje, na sasvim suprotnim svjetonazorskim polovima, postale osobe o kojima svijet najviše govori: jedna je talijanska političarka Giorgia Meloni, a druga francuska nobelovka Annie Ernaux. Odmah ću reći, zahvalna sam odboru za Nobelovu nagradu što su je dodijelili Annie Ernaux pa ne moram pisati o Meloni. Naime, dok se o rezultatima izbora za književnog Nobela još nagađalo po kladionicama i dok sam tek priželjkivala da Ernaux pobijedi, obrela sam se u Italiji usred političkih izbora koji su završili pobjedom profašističkih radikala. Ali pojavio se bolji izbor, nadam se važniji – izgleda da je u ovom stoljeću upravo na autoricama da kontroverznom Nobelu umiju obraz. Zauzvrat, dao im je veliku vidljivost koju su znale iskoristiti za ono što zovemo opće dobro.
Koliko utjecajnu vidljivost, teško je procijeniti, ali bilo bi sjajno da melonice, sve one žene koje su postale maskote i prirepci patrijarhalnih režima, pročitaju knjige nove nobelovke, jer Annie Ernaux ne ostavlja mogućnost krive interpretacije. Ali takve se pale na Tolkiena, koji je ni kriv ni dužan, loše pročitan, postao omiljeni pisac ekstremnih desničara diljem svijeta. No takvi i Bibliju i Kuran čitaju kao Mein Kampf. Kada s političkih tribina produciraš laži i bajke, valjda se moraš i hraniti bajkama, šarolikim mogućnostima učitavanja i tumačenja. Bilo bi lijepo kad bi, ako već čitaju, vratili dobrog Tolkiena dobroj djeci i uzeli nešto za odrasle, životno i realno kao romane Annie Ernaux. U Hrvatskoj su po dva njena naslova objavili Oceanmore te Kulturtreger i MaMa, a po jedan Vuković & Runjić i Disput, omiljeni su i čitani osobito zadnjih godine – rekla bih nimalo slučajno. Valja mi sa strepnjom poželjeti da se o Ernaux govori još dugo nakon što usvojimo i u svjetliju budućnost pospremimo njene ključne teme: rodno i klasno nasilje. Jer o njenim romanima, koji u stotinjak stranica mogu obuhvatiti čitavu epohu ili ljudski život, ima se što reći i mimo već desetljećima aktualnih – nažalost sve aktualnijih - tema kojima se bavi.
Ernaux je rodonačelnica popularnog žanra autosociofikcije koji spaja autobiografiju, fikciju i sociologiju, a koji su širom svijeta i u naše krajeve kao pravu zarazu donijeli upravo njeni zemljaci (prvenstveno je utjecajan Didier Eribon). Pritom se nekako zaboravlja da se većina domaćih romana od realizma do danas bavi upravo klasom, a autofikcija se naširoko pisala i kada je nismo tako zvali. Zašto su nam trebali Francuzi da to osvijestimo i artikuliramo, vrag bi znao, ali kao i sve što dobije priznanje izvana, tako nam je i donedavno prezrena autobiografska proza postala dobra. Ono što je važnije i smislenije, razlozi raširenog podastiranja i spašavanja osobnih istina u društvu u kojem su laž, fejk i fikcija glavno sredstvo javne komunikacije, govore u kojoj je mjeri osobno političko i da je to danas, kad razgovaramo o ženama ili nepovlaštenim skupinama kojima se politika svakodnevno obija o privatan život, možda izraženije nego ikad.
Ernaux bi rekla: "Ne postoje istine nižeg reda." A želja da se izrazi istina ne mora uvijek doći kroz guštike tropa i fikcijske serpentine, čist i direktan, jasan izraz izvan banalnosti znak je spisateljske superiornosti i najčešće iznimnog truda i rada na tekstu. Hvala Ernaux i na tome što je pokazala kako se to priča o sebi, a da se ego odloži iza tastature; kako se dokumentarno i objektivno pretapa u subjektivno i emotivno, a redukcija riječi izaziva glad za tekstom. Stil je sve, ali stil je i ono o čemu se piše. A kod Ernaux je način pisanja neodvojiv od sadržaja, bila to ženska seksualnost i požuda, majčinstvo, rastava braka, pobačaj ili odrastanje i starenje jednog društva, u njenom slučaju francuskog. Ima kod nje nenametljive otmjenosti u stavu i izrazu koja čini da pišući o sramu bez imalo srama, ostane visoko iznad vlastitog poniženja. I eto, to je stil, ono što dobru književnost dijeli od trača ili ispovijesti.
Životi žena o kojima je pisala, tajni su životi onih koje intimno poznajemo, onih koje su nas rodile i kakve, naposljetku, i same jesmo. Ipak, Ernaux je pišući o vlastitom iskustvu ili iskustvima bližnjih napisala priču prvenstveno o generaciji naših majki. Pružila nam mogućnost da ih zaista upoznamo, isporučila nam istinu o životu žena koju nismo imale snage vidjeti, a zbog pristupa priči i načina pripovijedanja poljuljala je famu o velikom realističkom romanu. Veliki roman ne mora biti debeli roman, poručuju nam suvremene nobelovke napuštajući širokokutne panorame i razvodnjene epske dionice. Fokusirajmo se na bitno, gledajmo stvari izbliza, budimo intimne i intimni sa svijetom. Iznimka je katkad Olga Tokarczuk, ali i ona razbija ustaljene strukture unutar teksta.
Sudeći prema entuzijastičnim reakcijama ove, ali i glasnim negodovanjima nekih prethodnih godina, izgleda da bez obzira na sve kontroverze Nobelova nagrada za književnost ipak nije pretjerano izgubila na težini. U široj javnosti doživljavana kao "nagrada svih nagrada" uvijek nosi i političku poruku; o njoj se raspravlja gotovo uvijek i dobro je da je tako, jer dok god raspravljamo o tome smije li odluku o Nobelu donositi netko tko maltretira žene ili smije li dobitnik biti pisac koji javno podržava ratnog zločinca, nismo – bez obzira na zaključke - baš sasvim izgubili ni snagu ni kompas.
Odboru za izbor Nobelove nagrade zahvalna sam baš na tome što je širu publiku upoznao s važnim suvremenim autoricama: Svetlanom Aleksijevič, Olgom Tokarczuk, Elfride Jelinek, Alice Munro, Hertom Müller, a evo sad i Ernaux. Kad sam bila mlada, željela sam pisati kao muški pisci, to mi se činilo kao ozbiljan posao. Zahvaljujući ovim i ostalim autoricama koje su naše književne majke, danas mogu reći da želim pisati kao žena.
Kada pričamo o majkama, ne možemo ne postaviti pitanje što je s nasljeđem, s kćerima, gdje su one danas u dvadesetim godinama 21. stoljeća? Dok Ernaux koristi svjetla reflektora da pozove na antiklasne prosvjede protiv Macrona, kćeri su trenutno na ulicama Irana, protestiraju protiv femicida, na ulicama Srbije protestiraju protiv senzacionalističkog izvještavanja o nasilju: dok se prešućuju i guraju pod tepih seksualni predatori, medijski prostor se daje višestrukom silovatelju; u Hrvatskoj, u Zagrebu, gdje kćerima prijeti slična sudbina kao Annie u knjizi "Događaj" o ilegalnom pobačaju, na ulicama su očevi koji kleče i mole da se žene vrate u vrijeme prababa. Neke pak biraju lakši i opasniji put kojim se uspinju na društvenoj ljestvici, onaj u kojem služe nekom muškarcu, kapitalu, političkoj stranci koja bi im sutra ukinula sva prava – ukoliko u tome ne vidi vlastitu korist i prostor za manipulaciju. Iz njihovih se redova regrutiraju majke domovine. Sve te bivše i buduće majke domovine, da se vratimo na izglednu premijerku Meloni, oduvijek su bile žene po mjeri radikalne "braće" i klečećih očeva. Premijerka koja pleše, to je skandal čak i u liberalnoj Finskoj.
U tom se krije i odgovor zašto je ovogodišnji Nobel dočekan s toliko iskrenog entuzijazma. U trenutku kad je neki član odbora uzaludno nazivao Annie Ernaux da joj obznani veliku vijest, pripremalo se slavlje u srcima onih koji su je s naklonošću čitale i čitali, jer priznanje smo dobile sve mi, besramne kćeri besramnih majki. Čak i ako je poruka iz Stockholma poslana koje desetljeće prekasno, bio je to dan kada je sram postao ponos.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
