Šestog listopada, nešto poslije 13 sati, otvorila su se bijela vrata dvorane za novinske konferencije Švedske akademije. Kroz vrata odškrinuta tek toliko da se kroz njih može provući jedan čovjek izašao je Mats Malm. Stalni tajnik Akademije zatvorio ih je hitro za sobom, a auditorij je utihnuo. Odmah potom na švedskom i engleskom jeziku okupljeni izvjestitelji doznali su kako je Nobelova nagrada za književnost za 2022. dodijeljena francuskoj književnici Annie Ernaux i to: "Za hrabrost i kliničku oštroumnost kojom razotkriva korijene, otuđenja i kolektivna ograničenja osobnog sjećanja", kako je to kod nas prenio portal Booksa.
Nakon kratke "motivacije" tajnik se nečujno povukao, a predsjednik Nobelovog odbora za književnost, Anders Olsson, pročitao je opsežno, dvojezično obrazloženje dodijeljenog priznanja navodeći debitantski roman Annie Ernaux, zatim ključne romane iz osamdesetih, devedesetih, "Mjesto", "Jednu ženu", "Samo strast", "Događaj" i tako dalje, ukazujući na to da tekstovi Annie Ernaux jednom nogom stoje u tradiciji francuske književnosti, gdje se kao inicijalna točka nalazi Marcel Proust, može se reći kao "nepokretni pokretač", a s druge su strane ukorijenjeni u ratnom i poratnom socijalnom kontekstu Francuske, savjetujući na kraju da se čitanje novoustoličene nobelovke možda započne "Mjestom", dirljivim romanom o laureatkinjinom ocu...
Možemo zaključiti: tom je službenom objavom, kako se kaže "s najvišeg književnog mjesta", ravno iz štokholmskog književnog Vatikana, proglašena demokratizacija književnosti; šire od toga, demokratizacija povijesti; i još šire, demokratizacija sjećanja. Da se ionako tajnoviti odbor za književnost odlučio za ponešto teatralniju i enigmatičniju objavu dovoljne bi bile i samo tri riječi: "Bicikl, mobitel... Ernaux!" I sve bi bilo jasno.
Službenom je objavom, kako se kaže "s najvišeg književnog mjesta", ravno iz štokholmskog književnog Vatikana, proglašena demokratizacija književnosti; šire od toga, demokratizacija povijesti; i još šire, demokratizacija sjećanja
O Annie Ernaux ovdje se zna već sve, ne bez zasluge timskog rada nekolicine domaćih izdavača (Vuković&Runjić, Disput, MaMa&Booksa, OceanMore), posebno vidljivog u posljednjih godinu dana. Za Annie Ernaux svi su čuli, neki su je čitali, a neki gledali. Nikada izvještaji o proglašenju dobitnika nisu lakše sastavljeni. (Bob Dylan većinu je ipak iznenadio, a Peter Handke zatekao.) U tisku i na portalima Annie Ernaux spominjalo se kao autoricu romana o pobačaju, romana o seksualnom sazrijevanju, kao književnicu po kojoj se snimaju festivalski filmski pobjednici; kao najizgledniju sljedeću nobelovku.
Znamo sve o njenim prvim seksualnim iskustvima ("Ne znam kada točno pristane izgubiti nevinost – a pristane, nije da se s tim pomiri. Želi je izgubiti. Surađuje. Ne sjećam se koliko je puta pokušavao ući u nju pa mu je popušila jer nije uspio. Priznao je, kao da hoće nju opravdati: 'Velik mi je'."). Sve o njenom izgladnjivanju ("Na opis obroka u romanu ukočim se jednako naglo kao na prizor seksa."), o njenoj neželjenoj trudnoći ("Moje mi je dupe došlo glave, a ono što je raslo u meni bilo je, na izvjestan način, društveni neuspjeh."), o njenom pobačaju ("Odlazim do zahoda s kutijom. Unutra kao da je kamen. Okrećem kutiju iznad nužnika. Povlačim vodu.") i o njenoj ljubomori ("Jednog sam dana u nekom televizijskom tjedniku počela čitati reportažu o plesnoj grupi s Kube, koja je u Pariz došla na gostovanje. Autor je ustrajno opisivao senzualnost i slobodno ponašanje Kubanki. Na jednoj fotografiji vidjela se plesačica s kojom je vođen razgovor, bila je visoka, crnokosa, dugih, razgolićenih nogu. Kako sam dalje čitala, sve je više jačao moj predosjećaj. Na kraju sam bila sigurna da je A., koji je bio na Kubi, susreo tu plesačicu s fotografije. Vidjela sam ga s njom u nekoj hotelskoj sobi i ništa me u tom trenutku nije moglo uvjeriti da je taj prizor izmišljen. Naprotiv, upravo pretpostavka da se to nije dogodilo činila mi se glupom i nezamislivom.").
Što zapravo znamo o Annie Ernaux, profesorici književnosti rođenoj 1940. u sjevernofrancuskoj provinciji, rastavljenoj majci dvojice sinova? Krenimo od očitog prema spekulativnijem. Romani su joj često kraći od stotinjak stranica; u karticama i mnogo kraći od toga. Na njima radi neobično dugo, često mjesecima, ponekad i čitavih godinu dana. Epizode iz vlastitog života ispisuje s velikim vremenskim odmakom. "Događaj", roman o pobačaju iz 1963. napisan je između veljače i listopada 1999. godine. "Djevojačke uspomene", roman o prvim seksualnim iskustvima iz 1958. objavljuje tek 2016. Vremenski odmak je čini se presudan. Kako je to Handke napisao u "Wunschloses Unglück": "O tome ću kasnije pisati tačnije." (Citirano prema odličnom srpskom prijevodu.) Rečenicama same Ernaux: "Posve prirodno ne osjećam nikakav stid dok pišem ove zapise, zbog razmaka koji odvaja trenutak u kojem ih ispisujem, u kojem ih jedino ja vidim, od onoga trenutka kada će ih pročitati ljudi, a koji, čini mi se, nikada i neće doći. U tom razmaku može mi se dogoditi kakva nezgoda, mogu umrijeti, može izbiti rat ili revolucija. I upravo zbog toga razmaka sada mogu pisati, baš onako kao što sam se, kada mi je bilo šesnaest godina, cijeli dan sunčala na žarkom suncu, a u dvadesetoj vodila ljubav bez kontracepcije: ne razmišljajući o posljedicama."
O kome piše Annie Ernaux, osim o samoj sebi? Identitete ljubavnika skriva najčešće iza inicijala imena. Skriva identitet prijateljice koja joj je pomogla nakon abortusa, također inicijalom, skriva identitet medicinske sestre koja joj je obavila pobačaj. Ne piše roman o bivšem suprugu. Ne piše roman o djeci. Autobiografska proza Annie Ernaux, osim nje same, uključuje tri dominantna lika: likove oca i majke, i kolektivni lik poratne francuske generacije. Iako se ta tri lika protežu kroz gotovo sve knjige, generacija je glavni lik u "Godinama", otac u "Mjestu", majka u "Jednoj ženi".
Roman o ocu napisan je 15 godina nakon njegove smrti. Roman o majci neposredno nakon njezine smrti, između travnja 1986. i veljače 1987. (Na njegovom samom kraju napisat će: "Sada je sve povezano.") Knjiga započinje sprovodom, kako to rade i Camus i Handke, u "Strancu", i već spomenutoj "Nesreći bez želja". Cilj je oživjeti majku. Na samom početku napisat će: "Sada imam dojam da pišem o majci kako bih ja nju donijela na svijet."
Sada smo možda i među najvažnijim rečenicama Annie Ernaux. "Jedna žena" produžetak je ženskih tema na prethodnu generaciju. Važnije od toga, "Jedna žena" je tekst koji bi svatko trebao napisati; pod uvjetom da je poznavao svoju majku. To je poziv "Jedne žene", unutar kojeg leži poziv za demokratizaciju književnosti. Svatko ima pravo na tekst, knjigu, književnost, kao što svatko ima i majku. Zato bicikl, zato mobitel. Lik majke u "Jednoj ženi" ne čini se ništa manje relevantnim za razumijevanje 20. stoljeća od neke historijske osobe francuske povijesti. Majka nije u rangu De Gaullea, ali nije ni anonimno meso historije. Svatko ima pravo na povijest, svatko ima pravo na sjećanje. Kako je bicikl demokratizirao mobilnost, kako je mobitel demokratizirao fotografiranje i snimanje, tako Annie Ernaux demokratizira književnost; posljedično povijest; pa onda i samo sjećanje, kao misterij za sebe, i iznad svega.
