Prošloga tjedna Annie Ernaux postala je prva Francuskinja koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Kakva je njezina pozicija na francuskoj književnoj i društvenoj sceni?
Već dovoljno dugo na književnoj sceni Annie Ernaux priznata je jednako kao i osporavana, ali i nesporno društveno angažirana. Dok se Macron hvali još jednim uspjehom velike francuske kulture, nobelovka ustrajno govori o produbljivanju društvenih nejednakosti i jačanju ekstremne desnice pod makronizmom, potpisuje poziv na prosvjed protiv njegove politike. Javno progovara o ženskim i manjinskim pravima, podupire i pokret BDS (Boycot Divest Sanctions) koji prokazuje aparthejd u Izraelu i ne ustručava se pozvati na glasanje za ljevicu. Ernaux nije tek pomodno politična, u tom pogledu baštini ono najbolje od društvenog i javnog angažmana intelektualaca druge polovine 20. stoljeća kojoj je posvećen njen veliki roman "Godine" (koji je za OceanMore prevela Vlatka Valentić), jer čuva pamćenje baby boomerske generacije u Francuskoj na radničke, sindikalne i ženske borbe i teške poraze, kolektivnu povijest kroz emancipacijsku optiku. Jedan od radnih naslova tog romana bio je "Generacija".
Njezin roman "Događaj" koji ste preveli govori o iskustvu pobačaja 1963/64. – više od desetljeća prije nego što je on u Francuskoj 1975. dekriminaliziran. U kakvom su odnosu u tom djelu autobiografsko i feministički imaginarij?
Kod Ernaux je to uvijek autosociobiografsko jer teži neosobnoj autobiografiji, već i time što eksplicitno ispituje društvene mehanizme koji nas presudno određuju. Orodnjeno je nasilje artikulirano s klasnim. Kada je "Događaj" 2001. objavljen u Francuskoj prošao je, kako tvrdi autorica, gotovo neopaženo: tema ilegalnog abortusa bila je naizgled povijesno prevladana, ali i dovoljno zazorna pa ju je bilo jednostavnije zaobići ili prešutjeti. U tom pogledu, njegova je novostečena i često naglašavana aktualnost društveno porazna.
Kritičari često posežu za terminom antistil kada opisuju pismo Annie Ernaux. Slažete li se s tim određenjem? Kako biste opisali njezin stil?
Taj izvještajni stil ili distanciran, etnografski pogled inaugurira u knjizi "Mjesto" koju su kod nas u prijevodu Damjana Lalovića objavili Disput i HFD, a nastao je, kako kaže, iz boli, iz potrebe da proizvede istinu o društvenom nasilju koje je oblikovalo egzistenciju njenog oca i svijeta iz kojeg je potekao. Sama ga u svojstvenim joj metakomentarima u kojima reflektira čin pisanja naziva plosnatim ili plošnim pisanjem koje je iznašla kako bi otklonila, Genetovim riječima, "jezik neprijatelja", elaboriran školovani diskurs koji produbljuje jaz s klasom iz koje je "prebjegla", sa svijetom svojih roditelja, ali i izbjegla, kako kaže, zamke mizerabilizma i populizma. Ne znam možemo li ga otpisati ili slaviti kao antistil, no zasigurno ne možemo cijeli njezin rad u književnosti svesti na tu invenciju. Njeni djelomično objavljeni dnevnici pisanja, ili predpisanja, daju uvid u "mračnu radionicu" u kojoj istražuje formu i sredstva za svaku priču.
