Pedeset godina ‘Crvenog Peristila’, umjetničke akcije osmorice mladih splitskih umjetnika, obilježeno je 11. siječnja na različitim lokacijama u Splitu. Faktografija kaže da je Crveni Peristil, osnovan kao neformalna, aktivistička grupa 1966. u Splitu, djelovao sve do 1974. godine. U noći između 10. i 11. siječnja davne 1968. ofarbali su, točnije zalili crvenom bojom splitski Peristil. Veoma brzo su uhvaćeni i privedeni, a vijest je odjeknula diljem tadašnje Jugoslavije. Grupa je bila okrenuta postobjektnoj umjetnosti, a činili su je učenici Škole za primijenjenu umjetnost i studenti Pedagoške akademije, koji su živjeli na obližnjem napuštenom tavanu. Ime su kasnije preuzeli po svojoj najpoznatijoj akciji ‘Crveni Peristil’, iako su prethodno intervenirali u javni prostor bojenjem fontana, ‘Lebdećim spomenikom Lenjinu’, parkiranjem stabala na Giardiniju i postavljanjem balona na križanjima.
U to vrijeme bili smo bradati, kosati, neregularni, izdvojeni. Hajmo reći ukratko, onda su nas progonili, a danas nas slave. Bili smo izvan uobičajene kolotečine gdje se sva umjetnost provlačila kroz sustav, dok smo mi bili izvan sustava – kaže Slaven Sumić
Zahvaljujući prije svega reakcijama sustava i tadašnje javnosti te naknadnoj kontekstualizaciji cijelog događaja, koja je počela puno kasnije tekstom umjetnika Željka Kipkea u časopisu ‘Quorum’ 1989. godine, ova priča koja pripada urbanoj kritičkoj umjetnosti šezdesetih danas je dobro mapirana u povijesti umjetnosti, kako nacionalnoj tako i onoj međunarodnoj. Međutim, i danas znamo izuzetno malo o cijelom događaju. Obilježavanje pedesetogodišnjice ‘Crvenog Peristila’ stoga je pokušaj njegovog uvrštavanja u ‘kulturnu baštinu’, kao i njegovog donekle ograničenog kritičkog propitivanja. Sam događaj ujedno je dio jednog urbanog mita o kojem postoje različita svjedočenja i proturječna mišljenja. Ali treba istaknuti da je sama akcija napravljena u Splitu, a ne u nekom većem kulturnom centru, i da je bila neočekivan i hrabar potez bunta.
U samoj grupi surađivali su mnogi, ali se s vremenom kao ključna figura pojavilo ime tragično preminulog Pavla Dulčića. Njegov najbliži prijatelj Slaven Sumić danas otvoreno priča o samoj akciji i njihovim putovanjima po Europi. Prema njegovim riječima, te večeri akciju su pripremali i izveli Radovan Kogej, Nenad Đapić, koji danas živi u Berlinu i Pragu, Srđan Blažević Kravica, Denis Dokić i Jadran Laznibat, a osim njih kao ‘supituri’ tu su bili Jakša Fiamengo i Nikša Šuman koji ih je čekao u kafiću Lvxor. U podacima se pojavljuju i imena Tome Čalete i Vladimira Dodiga Trokuta, kojemu mnogi osporavaju učešće u samoj akciji, tvrdeći da se samoj grupi priključio kasnije. Trokut je ipak godinama unazad uspješno preuzeo cijeli narativ oko same grupe te sačuvao dokumentaciju i predmete koji su pratili njeno djelovanje. Od ostale dokumentacije nakon same akcije ostala su tek četiri dijapozitiva koje je snimio splitski fotograf Zvonimir Buljević. I te fotografije, kao i cjelokupna priča oko ‘Crvenog Peristila’, samo su djelić memorije, plošna slika koja je tek jedan segment priče, dokument posljedice bez konteksta događaja.
U kasnijim interpretacijama grupu se pokušava dovesti i pod okrilje nacionalne mitologije, kao ljude koji su bili protiv ‘komunističkog mraka’, sve u skladu s tadašnjom situacijom, studentskim nemirima diljem Europe, kao i hrvatskim proljećem koje tek treba doći. Pritom se zaobilaze druga tumačenja, vjerojatno bliža istini. Riječ je o ljudima koji su stvarali kritičku umjetnost i koji su kroz provokaciju i svoje akcije najvjerojatnije pripadali novoj ljevici, anarhizmu, bitnicima i seksualnoj revoluciji. Mnogi članovi grupe završili su tragično, kao i većina umjetnika njihove i kasnijih generacija. Potencirajući uvijek iznova represivnost jugoslavenskog sustava, često se zaobilazi i činjenica da su ovi studenti na kraju prošli samo s prekršajnom prijavom za onečišćenje javne površine.
- U to vrijeme bili smo bradati, kosati, neregularni, izdvojeni. Hajmo reći ukratko, onda su nas progonili, a danas nas slave. Bili smo izvan uobičajene kolotečine gdje se sva umjetnost provlačila kroz sustav, dok smo mi bili izvan sustava. Nisu znali što će s nama i puno trebamo zahvaliti našim profesorima, posebno Anti Kaštelančiću, koji su stali u našu obranu. Bili smo svoji, uvrnuti, crveni, bijeli, ne znam kako bih to rekao. Mi smo provocirali politiku tako - kaže Slaven Sumić, dodajući da su kasnije došle i djevojke koje su se s njima družile.
O represivnosti jednog drugog sustava, onog devedesetih, govori umjetnička akcija Igora Grubića koji je 2000. godine izveo ‘Crni Peristil’, kada je na ovoj povijesnoj i turističkoj atrakciji, točno na tridesetogodišnjicu ‘Crvenog Peristila’, na trgu napravio krug crne boje. Na vratima obližnje turističke agencije ostavio je poruku sljedećeg sadržaja: ‘U čast grupi Crveni Peristil 30 godina poslije. Peristil poput magičnog zrcala reflektira stanje društvene svijesti. Crni Peristil.’ Osim kaznene prijave, umjetnik je tada dobio i poziv na saslušanje od Odjela za ratni zločin i terorizam. Na carskom trgu bilo je i drugih intervencija, manje ili više uspješnih. Spomenimo onu koju je izvela Torcida protiv ‘kerumizacije’ Hajduka, kada su na Peristil postavili žutu vrećicu na kojoj su riječ ‘Kerum’ zamijenili riječju ‘kodeks’.
Dok su akteri akcije ili bili mrtvi ili šutjeli, naknadne interpretacije ‘Crvenog Peristila’ najviše su koristi donosile onima koji su o njemu pisali i govorili. Svaka ljudska djelatnost, pa barem se smatrala i apolitičnom, u svojoj je biti politična. Zato su sve rasprave o tome koje su bile prave ambicije ove akcije u svojoj srži suvišne, jer je sama reakcija na akciju proizvela i kontekst toga rada, koji je u svojoj biti, ako sažmemo glavne dijelove danas dostupnih kazivanja tadašnjih svjedoka, bio nagovještaj revolucionarnog bunta ‘68., kada su Europa i Jugoslavija planule u studentskim nemirima.
