Sloj modernog hrvatskog društva kojemu nije odveć stalo do povijesnih fakata zadovoljava se izrazima Marka Perkovića Tomsona, čije najnovije pedagoško trumbetalsko trabunjanje bje isporučeno otužnom puku pod egidom – "Ako ne znaš što je bilo". Doista, nema boljeg opisa i lekcije iz te egide izvedene od rečene didaktičke (kvazi)pitalice; jerbo, zaista, ako ne znaš što je bilo, tada jamačno – nisi bio u školi! A osim što nije bila na satovima povijesti, sljedbenici estetike rečenoga tobožnjeg artista, vidljivo je i iz zrakomlata, nisu bili na nastavi ni kad se učilo i o ćirilici. Učilo ne ćirilicu, nego – o ćirilici.
Da jesu, zasigurno bi naišli negdje na podatak kako je najstarije hrvatsko pismo bilo i ostalo upravo – ćirilica. A mogla su se o tome informirati baš i na stranicama Novosti, ovdje, gdje je o tome višekratno pisano. Pa i iz pera moje oholosti... Podcrtavam ovu naročitost, naglašeno, s obzirom na to da većina tih ljudi često na usnama ima ime ovih novina, iz čega proizlazi logički zaključak kako kronični progonitelji i akutni omalovažavatelji redovito ne preskakujući broj za brojem, zapravo, čitaju Novosti i, nadasve, upućeni su dokraja i u sadržaje što se publiciraju u njima.
Usud, zla kob ili požar, potres ili pokliznuće na burzi – što li? – bit će da su bili neminovne i svakidašnje datosti što su prouzročile da se vijest iliti ovizavanje, aviz ilitiga obznanjenje o ćirilici kao prapismu hrvatske uljudbe iole okači o rever domoljubne osviještenosti… Kako onda ama do i opće kulture da dospije istina one vrste javne emanacije, u kojoj istini će stajati fakt kako je nekada netko našao materijalno nešto što je neporecivi identitet hrvatstva? Možda zato što je taj artefakt, slobodibože – ćirilica?! Ćirilica, ludom boljetica!
Pisao sam već ovdje, rekoh, na istim ovim stranicama o drevnoj Povaljskoj listini i historiografskoj činjenici kako je ćirilica najstarije hrvatsko pismo. Bilo je tada i govorenja kako bi oficijelna hrvatska kultura mogla nadnevak 1. prosinca – kad je datirana Povaljska listina: najstariji, ponovimo, dokument pisan hrvatskim čakavskim jezikom, nastao 1250. godine – proglasiti Danom ćirilice i ćirilištva! Po uzoru, naravno i dakako, na Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva, koji je službeno zakazan za 22. travnja, a sve po uzoru na moment kad je Ljeta Gospodnjega 1483. bila tiskana prva hrvatska knjiga, Misal po zakonu rimskoga Dvora, pisan glagoljicom.
Umjesto da se hrvatska kultura diči svojim najstarijim pismom, ćirilicom, veliki dio hrvatske takozvane i kulturne i političke javnosti svako malo dopušta lešinarenje na toj svjetskoj baštini, prešućujući i zanemarujući glasne desničarske borozane koji ćirilicu pretvaraju u sredstvo sabiranja jeftinih političkih punata. Ali, istodobno, i stvarajući dodatnu netrpeljivost među ljudima, napose u odnosima prema Srbima i srpskoj kulturi i umjetnosti.
Neuko krilo desničarskog puka također ne zna kako je i slavni Poljički statut iz 1440. godine, iz dične Poljičke Republike, jednako tako pisan ćiriličnim pismom. Malo učenije krilo hrvatskoga desničarskog puka reći će kako se to pismo zove bosančica ili poljičica, što su fini eufemistički sinonimi ne bi li se izbjegavalo govoriti o – hrvatskoj ćirilici. Ipak ćirilici, ali hrvatskoj. Domaćoj, iz Dugopolja ili doline Neretve…? Nego, čija je latinica kojom većinom pišu i Srbi? Pa kad je već prije točno godinu dana, 23. studenog 2023., "umijeće čitanja, pisanja i tiskanja poljičice" zaštićeno kao nematerijalno kulturno dobro i upisano je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, zašto se ne bi išlo i korak dalje pa da – na temelju prijašnje argumentacije – 1. prosinca bude proglašen Danom ćirilice i ćirilištva?
Umjesto toga mi imamo sezonski progon ćirilice u nas. Ne prođe mjesec dana, a da se ne pojavi neki razlog za udar na ćirilicu. Bilo da su to kakvi ekstremistički redikuli za saborskom govornicom, bilo da su to filoustaški opskurni portalčići ili istovjetni tjedničići koji fingiraju novine, bilo da je to zadnji slučaj s pokušajem postavljanja ploče na zgradi Banovine u Splitu, gdje je sjedište Grada, a pred kojom je 6. svibnja 1991. tijekom jednog prosvjeda ubijen mladić Saško Gešovski, ročnik JNA. Odlučeno je da se postavi ploča s latiničnim i ćiriličnim tekstom.
No, gremij desničara u Splitu ustobočio se zbog činjenice kako je nesretni Saško bio član okupatorske JNA. Momče Makedonče, jedva punoljetno, da je okupator… Inšoma, valjalo bi ih priupitati: je li koji momak iz Splita, istodobno, dok je Saško bio u Splitu, bio negdje na odsluženju vojnog roka u Leskovcu ili Kragujevcu, Negotinu ili Kavadarcima? Jesu li i ti momci isto bili "okupatori"?! Jeste li, dušobriznici, vratili stanove koje vam je dala JNA, i u Splitu i bilo gdje drugdje?
I, kad je obznanjeno kako će se spomenuta ploča doskora i postaviti, splitska Torcida obznanila je proglas u kojemu najavljuje kako će njihov odred za fizičku kulturu djelovati sukladno običajima, tek dijelom pitijski ustvrdivši: "Gradonačelniče, dogradonačelniče i svi ostali klošari skriveni iza raznih vijeća, odbora i inicijativa, imamo poruku za vas! Nikada, ali baš nikada, nećemo vam dozvoliti da blatite i cipelarite hrvatske branitelje, njihove obitelji i sve druge Splićane i Hrvate ni da javni prostor koristite za pokušaje odvratnog skupljanja političkih bodova i to na način da obezvrjeđujete vrijednosti i žrtve Domovinskog rata postavljanjem spomenika ročnicima neprijateljske i zločinačke vojske. Takvim pokušajima, kao ni ćirilici, u Splitu nema mjesta! I, vjerujte nam na riječ, ovo vam može ostat samo na pokušaju!"
A kad u Splitu koji od Torcidinih razreda ili odreda nešto lane, život i sve u Splitu učas stane. Pa je tako naglo utihnula i najava čina postavljanja ploče nesretnom Makedoncu, da se ista ne bi kamenovala, premda je Komisija za imena ulica i trgova i za spomenike takvu odluku službeno već pozitivno amenovala. Kad će onda biti provedena legalno donesena odluka gradske uprave, te kad će se, i gdje, postaviti ploča pokojnom Sašku Gešovskom? Jerbo, u Splitu već postoji čitav grozd ćiriličnih ploča na sredini Rive, pa, u čemu je problem?
Kao što su hulje čekićem bile nasrnule na ćirilične ploče u Vukovaru sa službenim hrvatskim grbom, imenom institucije i imenom države Republike Hrvatske, jednako bi tako ta ista društvena klatež s ognjem sažgala i spomenuti najstariji hrvatski dokument Povaljsku listinu, čiji tekst na ćiriličnom pismu započinje riječima: "Vь ime oca i sna i stago dha". Jerbo, kad se pokrene mrzilački mozak, tada se trenutno brišu i kršćanske, napose katoličke vrednote tih istih ljudi kojima su puna usta tobože Hrvatske i svega hrvatskoga, premda nikad neće izgovoriti ime države u cjelini, ime Republika Hrvatska, noseći u svojim srcima jedino sentiment prema izdajničkoj i do grla okrvavljenoj zločinačkoj tvorevini Nezavisnoj Državi Hrvatskoj s Antom Pavelićem u mislima.
Ništa hrvatska ćirilica, ništa makedonska ćirilica, ništa srpska ćirilica, ništa ćirilična ćirilica... u Splitu i Hrvatskoj može biti samo i isključivo – latinica. Kojom, najvećim dijelom, pišu i Srbi.
