S ovih naših prostora, gdje se milijuni ljudi dugo već razumijevaju zajedničkošću jezika bez prevoditelja, otišao je u svijet čitav bataljun vrhunskih umjetnika i umjetnica, koji su, i koje su – već prema individualnoj izvrsnosti ili pripadnosti određenoj branši – ostvarili sasvim nemjerljive rezultate. Pa su posredstvom tih svojih ostvarenja zauzeli vlastito mjesto u mundijalnim enciklopedijama i leksikonima, nakladničkim kućama i diskografskim izdanjima; ili su, pak, zabilježeni u kolektivnim memorijama koncertnih dvorana ili kazališnih kuća, odnosno ostali trajno prisutnima u viđenijim galerijama i muzejima. Istinabog, glazbenici i likovnjaci nisu limitirani verbalnošću izgovorenom ili napisanom, pa ih, za razliku od pjesnika i pisaca, ne grči ošit jezične barijere. I, pored čitavog perivoja zaslužnika, svakako, vrlo posebno mjesto zavrjeđuje genij među izvrsnicima – pijanist Ivo Pogorelić.
On i imenjak mu kipar Ivan Meštrović – dopuštam da se tkogod i uvrijedi! – nekako su najsjajnije zvijezde što nas reprezentiraju među najvećim artistima u svijetu. Pogorelić je u potpunosti iskoristio povlasticu omnipotentne komunikacije na Globusu bez prevoditelja; jerbo, gdjegod da je sjeo za klavir i stao svirati, pored njega nije mu bio potreban nitko. Nitko da mu bude, hm, translejter, osim, možda, suradnikom: koji će mu na koncertu pažljivo u biranom trenutku okretati stranice partiture. Pogorelićev jezik ono je govorenje prstima pri prebiranju po tipkama klavijature… A estetske dosege takvoga jednoga govorenja i prebiranja imala je priliku osjetiti publika i u Splitu, koja je 13. rujna u Dioklecijanovim podrumima i dan kasnije na Peristilu mogla nazočiti dvama izvanserijskim koncertima.
Radi se o novopokrenutom "Peristil Vibrez Festivalu", manifestaciji što ju je inicirala ambiciozna i harna ravnateljica Hrvatskog doma Split Vanesa Kleva, i sama pijanistica. Jesensku rupu što ju čine kolovoski konac Splitskog ljeta i listopadni početak nove kazališne sezone u HNK Split, zamislilo se "pokrpati" jednim ovakvim luksuznijim projektom, i to se pokazalo doista zgodnim dobitkom.
Premda je Split drugi grad po veličini u Republici Hrvatskoj, po kakvoći koncertantne izvedbenosti na razini je kakvog agilnog otočkog. Solin u splitskom susjedstvu i Samobor u kontinentu pokazuju više muzičkog života i angažmana mladih negoli je to slučaj s učmalim splitskim mrtvilom
Planetarno priznati virtuoz Ivo Pogorelić, rođen u Beogradu 1958. godine, gdje je i dobio prve školske poduke iz klavira prije odlaska na studij u Moskvu na prestižni Konzervatorij Pjotr Iljič Čajkovski, počastio je Splićane svojim interpretativnim genijem, izvevši kanonski Drugi koncert za klavir u f-molu Frédérica Chopina, koji već gotovo pola stoljeća ima na repertoaru. Snimio ga je, kao i onaj slavni Koncert za klavir u b-molu Čajkovskog zajedno s dirigentom Claudijom Abbadom, po mnogima najvećim u tom pozivu i zanatu. Ovaj Chopinov, prezentiran je sad u Splitu u verziji s gudačkim orkestrom, gdje je velikog umjetnika minuciozno pratio ansambl Zagrebačkih solista.
Sjevši za klavir, Pogorelić je iz takta u takt potvrđivao sve postulate i epitete zbog kojih mu se čitav svijet divi već desetljećima. Njegove ruke kao da su iskočile iz slavne pripovijetke Ranka Marinkovića: čas kao da mijese kruh, čas kao da valjaju kipić u glini… U jednom je intervjuu Pogorelić bio govorio o predispozicijama anatomije šake i raspona prstiju – rušeći predrasude kako pijanist mora imati široku lepezu od palca do mezimca, kakvu je imao Rahmanjinov, čovjek inače košarkaških tjelesnih proporcija – kad je tvrdio kako je za pijanista u toj somatskoj predodređenosti najvažnije da mu bude ekvilibriran omjer koštane mase ruku i šaka s mišićjem što kosti oplakuje… Ideal je, dakle, kost za čvrstinu i mišić za elastičnost, kako bi se na sve to mogla nakalemiti tehnika iz koje proizlaze i agogika i dinamika – riječju, interpretacija. Interpretacija, što u se usisava i žanrovsku određenost forme, ali i stilistiku izvedbe kompozitorova muzičkog idiolekta.
U puno navrata mnogi je vrsni tenor na Splitskom ljetu, baš s mjesta gdje je Pogorelić u ovoj prilici sjedio za klavirom, otpjevao prekrasnu ariju "Celeste Aida" iz jedne od najljepših opera Giuseppea Verdija, a baš su "nebeska" bila i ona pianissima kojima virtuoz Pogorelić fleksibilnošću prstiju desnice kao da skida paučinu s tipaka najviše oktave… Njegova cijela klavijatura pod rukama zvuči onako skladno kako izgleda antička arhitektura Peristila u svojoj prekrasnoj jednostavnosti. A i oni tanki tonići iz desnoga ugla Pogorelićevoga klavira, baš nekako djeluju kao da se to javljaju ptići lastavice iz gornjega kantuna ispod arhitrava peristilskoga protirona nad vestibulom…
A i Zagrebački solisti, naš komorni ansambl koji je tek pet godina stariji od Pogorelića (utemeljio ih je slavni violončelist Antonio Janigro 1953. godine), istaknuli su se u ovoj jesenski prohladnoj večeri po vrsnoći sebi svojstvenoj, kad se po dojmu činilo da je na pozornici daleko više izvođača od njih 11, kao nogometna momčad… Bila je to demonstracija moći gudala!
I, kad se sve skupa zbroji i oduzme, kao zrno soli nakon kristalizacije na konopčiću u čaši s bivšom otopinom ostat će ovaj rujanski koncert zacijelo najvećim glazbenim događajem godine u Splitu. Cinik će kazati nešto poput "ne'š ti konkurencije" u gradu s eutanaziranom kulturom i koncertnom ponudom koja – da ne bi ispalo kako je ovo pretjerano nagao stav! – već u samom letimičnom pogledu ne može se prispodobiti ama ni s tromjesečjem rasporeda i repertoara redovito izvođenog u Zagrebu. Premda je Split drugi grad po veličini u Republici Hrvatskoj, po kakvoći koncertantne izvedbenosti na razini je kakvog agilnog osrednjeg otočkog mjesta s entuzijastički razvijenim kulturno-umjetničkim društvom među žiteljima što prebivaju u njemu. Solin u splitskom susjedstvu i Samobor u kontinentu pokazuju više muzičkog života i angažmana mladih negoli je to slučaj s učmalim i pozaspalim splitskim mrtvilom u izgorenom pepelu provincijskoga glazbenoga komina.
Pa se onda mi Splićani s nevinom naivnošću iskrenoga djeteta radujemo svakom spektaklu od koncerta poput ovoga Pogorelićevog u interkalarnom ritmu od svake prijestupne godine; koncerta na umjetničkoj razini kakav se u Zagrebu sluša barem jednom kvartalno na godišnjoj razini. To je isto kao kad mi hajdukovci u Splitu (ali i dalje po Lijepoj Našoj i okolici, jerbo hajdukovaca ima svugdje!), ne spavamo danima od sreće nakon pobjede Hajduka nad Dinamom u zagrebačkom Maksimiru, a onda nas redovito doma na Poljudu pobijede autsajderi iz Koprivnice, Pule, Vinkovaca ili Varaždina…
Uglavnom, dok je Hajduk u Zagrebu gradio svoju gostujući pobjedu na nogometnom igralištu i izbio na prvo mjesto na tablici, na domaćem nam terenu u Splitu Ivo Pogorelić izveo je koncert u Dioklecijanovim podrumima. Pa ga je, evo, ponovio i sutradan na Peristilu pred još više publike, kad je Hajduk sad već postao drugi; jerbo, Rijeka je u međuvremenu pobijedila svoju utakmicu u kolu. No, Split je pobjednik do daljnjega! Glazbeni Split. Ovaj bravurozni koncert genija za klavijaturom ugradit će se u granitnu kolonadu peristilskog stupovlja dlijetom i čekićem što će taj divan čas u vremenu zaustaviti zavazda. Pred svjedokinjom milenijskom gospođom sfingom. Koja će svima u narednim vjekovima prenositi vijest kako je ovo večerašnje muziciranje Ive Pogorelića za klavirom, ustvari, bilo gostovanje Fjodora Mihajloviča Dostojevskog za pisaćom mašinom na Peristilu.
