Netom što je u medijima prošli tjedan zabilježen određeni kratkoročni dobitak otvorenih investicijskih fondova u Hrvatskoj, stigla nas je jedna kudikamo manje povoljna vijest iz istog područja, ali u dijelu bez otvorenog prostora za ikakvo odlučivanje malog ulagača. Obavezni mirovinski fondovi (OMF) koji upravljaju kapitaliziranom štednjom u drugom stupu, naime, ostat će bez stotina i stotina milijuna kuna zbog prevelike izloženosti Agrokoru, tj. Ledu kao dijelu tog koncerna. Točnije, dva od četiri postojeća fonda koji se navodno brinu o plođenju naših uloga za mirovine, navrijeme su izašla iz suvlasništva nad Ledom, dok AZ i Raiffeisen OMF tamo i dalje posjeduju dionice s lanjskom vrijednošću – onom prije kraha Agrokora – od 640 milijuna kuna.
Model drugog stupa uključuje niz rizika, poput ovoga s Ledom, a uslijed tržišnih lomova može dovest do kraha sustava i gubitka prikupljenih doprinosa, tj. ostaviti umirovljenike bez mirovina – upozorava Ante Škember
No, znamo kako se u prenesenom značenju tretira pridjev ‘lanjski‘, a ovdje pak imamo posla, kao što će se pokazati, s višestrukim i stalnim prenošenjem vrijednosti kojoj se počesto gubi trag. Gornju informaciju, inače, objavio je portal Index s već uobičajenim, a nalik još nekim medijima, kritičkim odnosom prema poslovanju OMF-ova, mada smo pritom natjerani da još jednom ponovimo kako ključni problem s potonjima uopće nije njihovo poslovanje na burzama, nego sam koncept obavezne kapitalizirane mirovinske štednje. Štoviše, diskusija o boljim i gorim momentima u burzovnom obrtu naše mirovinske budućnosti fatalno odvlači pažnju s činjenice da u slučaju drugog stupa imamo posla s institucionaliziranom pljačkom i štetom od gotovo sedam milijardi javnih kuna godišnje - pojedinačno najvećom u Hrvatskoj 21. stoljeća.
Tehnički detalji o proćerdanih 640 milijuna ipak otkrivaju jedan bitan hijerarhijski moment: banke koje posjeduju OMF-ove znale su se pobrinuti za svoj interes, ali na izravan teret budućih umirovljenika o čijoj štednji skrbe u drugom stupu. Zagrebačka banka, osnivač AZ-a, tako u proces aktualne nagodbe oko Agrokora ulazi kao povlašten subjekt, temeljem njezina sudjelovanja u roll-up kreditiranju. S druge strane, AZ ostaje među dioničarima čije će vlasništvo biti obezvrijeđeno, pa ćemo za te pare dobiti ekskluzivnu školu o prioritetima u danas vladajućoj ekonomiji. Nažalost, odmah treba primijetiti da nam je to školovanje sve skuplje, jer smo kronični ponavljači i recidivisti, i nikako da naučimo osnove gradiva. I, zanimljivo, prošle ga je godine usvojila te s uspjehom položila i Rumunjska, napuštajući obaveznu kapitaliziranu mirovinsku štednju, nakon što su to prije nje već učinile Poljska, Mađarska, Slovačka i Bugarska, a Slovenija i Češka odbile su ga već u startu. O samome fantastičnom mehanizmu drugog stupa mirovinskog osiguranja, u Europi namijenjenog isključivo postsocijalističkim zemljama, međutim, pišemo u kraćem okviru uz ovaj tekst, a sad se posvetimo aktualijama.
Zauzvrat već imamo ogroman broj penzionera s bijednim mirovinama, i bit će ih sve više, jer u suštini građani plaćaju sav trošak koji se prebija preko javnog budžeta – jasan je Guste Santini
One se u biti svode na pitanje: kako točno OMF-ovi iliti mirovinci usmjeravaju našu obaveznu štednju na tržištu gdje bi mudrim ulaganjem trebali ostvarivati osjetan profit? Recentni slučaj Agrokora nudi instantni odgovor, samim tim što nam na umanjenom, takoreći laboratorijskom modelu otkriva da golemi novac nekako olako biva prepušten naizglednoj stihiji, ali i da na suprotnom kraju postoji relativni dobitnik čitave igre. Može se pomalo zbunjujućim činiti to što su oba igrača ustvari jedan te isti – banka u ovom ili onom vidu – dok ne uvidimo da smo baš tim dojmom nakorak bliže smislu priče.
Uostalom, primjer gubitka pustih stotina milijuna s Agrokorom pokazuje da niti u ovoj kapitalističkoj bajci o prednostima slobodnog tržišta nije bilo tržišne samoregulacije odnosa, nego su se akteri u posjedu veće financijske i političke moći dogovorili o najmanje neprihvatljivom ishodu za njih same, kad je već propao Agrokor kao takav. Prije toga trenutka pristali su i na dogovor koji negira samu bit dičnoga slobodnotržišnog natjecanja, ali ne zbog općedruštvenog interesa, već zbog naštimavanja pozicija za lakše daljnje manipuliranje tim procesima. Ako netko pomisli da je razlog tome naš lokalni stadij kapitalizma – nerazvijeni, divlji, rođački, crony – ljubazno ga odmah upućujemo na spomenuti manji tekst u okviru, s generalijama o drugom stupu, pa se zatim opet vidimo ovdje.
A ovdje nas čekaju dva stručna lica za razmatranje materije, koja smo priupitali o potpunijem kontekstu događaja s Ledom i fondovima. Prvi od njih, Ante Škember, do odlaska u mirovinu bio je član uprave Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, no u određenom trenu shvaća s kakvim bankovnim Molohom imamo posla, i započinje s alarmiranjem javnosti. ‘Drugi stup je ideologijska konstrukcija bez utemeljenja u ekonomiji‘, rekao nam je on, ‘jer se radi o neoliberalnom konceptu koji nameću Svjetska banka i MMF. Utopijski je neodrživa ideja da financiranje mirovinskog sustava kapitalnim pokrićem može doprinijeti razvoju tržišta kapitala i gospodarskom rastu, da bi korist na koncu imali i umirovljenici. To nije istina, jer u konačnici, kad se podvuče crta ispod svih troškova sustava, umirovljenik može dobiti mirovinu samo onoliku koliko zarade radnici u nacionalnom dohotku, pa je osnovni naš problem ipak visoka nezaposlenost. Osim toga, taj model uključuje niz rizika, poput ovoga s Ledom, a uslijed tržišnih lomova može dovest do kraha sustava i gubitka prikupljenih doprinosa, tj. ostaviti umirovljenike bez mirovina. A troškovi upravljanja OMF-ovima su enormno visoki, znamo li da fondovski menadžeri troše jako velik dio kapitala prikupljenog iz javnog budžeta.‘
Na pitanje je li se moglo poslovati racionalnije, Škember dodaje da je to privid, jer nema rezona u perspektivi od 40 godina takvog ulaganja na tržištu – nema te ekonomske pameti koja će predvidjeti sudbinu bilo kojeg konkretnog uloga na taj rok. On napominje da su političke manipulacije imanentne drugom stupu, i da to ne treba iznenađivati nikog, tako niti u ovoj epizodi. Ali, ni on nema odgovora što točno Hrvatsku drži u takvoj luđačkoj košulji, naspram svih zemalja koje su dosad postupile drukčije, ne bi li se izvukle pred evidentnom opasnošću od kockanja radničkom štednjom za mirovine. Češka i Slovenija, doznajemo od njega, jedine nisu imale visok vanjski dug u trenutku uvođenja drugog stupa na istoku Europe, a na razmeđu dvaju stoljeća. Očito tu leži dio odgovora na enigmu o našoj magarećoj upornosti u zadržavanju drugog stupa, kao i u najavama povećanja javnog izdvajanja u nj koje ponavlja i novi ministar rada i mirovinskog sustava, Marko Pavić.
Ekonoski analitičar Guste Santini pak upozorava da se ne bismo trebali prema bankama odnositi moralistički: ‘Od banaka se i očekuje da vode računa prvenstveno o svom interesu, a o nekom drugom samo ako im se uklapa, i dokle im se uklapa. Također, nemamo utjecaja na to kako će pasti burzovne kockice u nekom trenu. Ali pitanje je zašto smo mi tamo gdje jesmo, u takvom odnosu s njima. Budimo iskreni – država je kroz drugi stup odustala od četvrtine doprinosa za mirovine, da bi te banke bile glavni njezin financijer. Krenulo se usko s poslovanjem, kako bi OMF-ovi otkupljivali uglavnom državne obveznice, ali i ono malo dionica pokazalo je o kakvom je riziku riječ‘, govori on.
‘Sam koncept drugog stupa je takav da sam ja, uz grupu drugih ekonomista, otpočetka bio protiv. Jednostavno, zna se i znalo se da se mirovinski sustav ne smije reformirati dok je država u deficitu, a s drugim stupom je deficit posebno ekspandirao. Sad mu ni to nije dovoljno, i zato se preko naših političara zahtijeva da mu se dade još više. Zauzvrat već imamo ogroman broj penzionera s bijednim mirovinama, i bit će ih sve više, jer u suštini građani plaćaju sav trošak koji se prebija preko javnog budžeta. Iluzija s drugim stupom je veoma specifična, jer ispada da prinos u fondovima raste, ali nije tako. Država je jamac za drugi stup, naime, a istovremeno i posuđuje vrijednost iz njega te se zadužuje da pokrpa rupu nastalu samim izdvajanjem u nj. Zato sam za ukinuće tog modela, i za njegov povratak u prvi stup uzajamne solidarnosti, čime bismo se momentalno primaknuli određenoj stabilnosti te ispunjenju kriterija iz Maastrichta‘, rekao nam je Santini.
Pitanje zašto su menadžeri OMF-ova i njihovi tutori u upravama banaka kupovali baš dionice kompanija koje će dospjeti u nevolju, dakle, sasvim je deplasirano. Agrokor je u ono doba još uvijek mogao izgledati kao sigurna opklada – rastuća firma sa svim mogućim, odreda vanrednim povlasticama – iako su ama baš svi znali da iza njega stoji politička inicijacija, a ne poduzetnički genij. No, nijedna kompanija nije sigurna na duge staze, pa do tržišnog kockanja novcem za mirovine u suštini ne bi niti smjelo doći. Naročito ako navodni vlasnici tog novca – budući umirovljenici – nemaju nikakvo pravo nadzora poslovanja i odlučivanja o njegovim smjernicama te fondovskom vodstvu.
Netko drugi možda bi i mogao doskočiti dijelu makinacija koje se u osnovi samo ponavljaju; netko na relaciji HANFA-DORH. Mirovinci su bili politički uvučeni u trgovinu Ledom, i u pristanak na onih 19 milijardi kuna jamstava koja nisu pomogla tome poduzeću-žrtvi, no jesu Agrokoru kao njegovu nadskupu. Činjenica da nije bilo ugovornog pokrića u tzv. protučinidbi zasmetala je fondovima, svim četirima, tek nakon nove, krizne državne intervencije u obličju Lex Agrokora. Drugim riječima, znali su u kakav rizik uvlače povjereni im ulog, a bogme su ipak već znali – oni, ako itko - i da je riječ o do prsnuća napuhnutom balonu za čiji dirigirani spas bi trebala malo jača država od ove. Završimo ovaj osvrt u istom tonu, napomenom da ni u kojem slučaju nije posrijedi prvi takav posrtaj, jer smo prije nepunih godinu dana ovdje pisali o gubitku na dionicama Teve u koji su fondovi zapali uz pomoć Tihomira Oreškovića, menadžera te kompanije na privremenom radu u Vladi RH. A još krajem prošlog desetljeća izgubili su nevjerojatnih oko 4,8 milijardi kuna na dionicama tvrtki koje nisu dobro stajale, ali su banke kao njihovi kreditori našle svoj interes i u tome – Nexe, Ingra, Credo, Magma, Dalekovod, Optima, Metronet, itd. Praktično čitav tadašnji jednogodišnji polog iz državnog proračuna za kapitalizaciju mirovinske štednje, no suvišno je spominjati da se u praksi zatim nije promijenilo baš ništa.
Dobit bankama, dugovi nama
Drugi stup mirovinskog osiguranja ili obavezna kapitalizirana štednja radnika za njihove buduće mirovine jest u prvom redu ekskluzivna izmišljotina razvijenog zapadnjačkog kapitalizma za lagodniju dobit njegove financijske industrije na otvorenim i nebranjenim tržištima zemalja u razvoju. Počelo je u Čileu za vrijeme Pinocheta, a nastavljeno je s postsocijalističkim dijelom Europe na prelazu iz prošlog u ovo stoljeće. Grubo nametnut model uzeo je tako četvrtinu javnoproračunskog novca za mirovine, no država taj izgubljeni dio stalno nadoknađuje dodatnim zaduživanjem od, u pravilu, istih banaka kojima je prepustila dotični novac. Iako se čini da je polog u fondovima naš, suštinski je naš samo dug koji nastaje izazvanim deficitom, kao i tzv. bolni rezovi koji slijede taj deficit. Imovina fondova piše se s ukupnim gubitkom, mada se o tome ne piše i ne govori naveliko, jer su nam u proteklih 17 godina postojanja drugog stupa ubilježili ukupni trošak od 9,5 milijardi kuna, i to ne računajući ono što su mogli i trebali uprihoditi boljim poslovanjem na burzama. Zbog neuspješnosti te vrste, koja danas ne iznenađuje samo njih i nekolicinu nasuprotnih osoba, poput naših sugovornika u ovom članku, banke – pa i veliki dio političara – zahtijevaju podizanje uloga za drugi stup. Pa, nakon avanture s diverzifikacijom njihovih portfelja k većem udjelu korporativnih dionica i obveznica, u odnosu na sigurnije, ali kockarski ne tako erotične državne obveznice, trebalo bi nam zaista još samo to. Ali, sreća u nesreći koja nas je zadesila, eto, ipak postoji u činjenici da država realno više nema odakle zahvatiti da bi i budućih par desetljeća smjerno dohranjivala banke nad ovim njima najpasivnijim plijenom u čitavom financijskom biznisu.
