‘Poštujući umjetničke slobode i estetska mjerila svakog umjetnika, mišljenja smo kako je potrebno pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje, kao i osnovna ljudska prava svakog pojedinca i društvene skupine’, objavilo je Ministarstvo kulture prije točno pet mjeseci izražavajući razumijevanje za siledžije koji su željeli spriječiti igranje predstave Olivera Frljića ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ na Marulićevim danima u Splitu.

One svoje kazališne kolege, koji su i ovom prilikom zabili glavu u pijesak, podsjetio bih da su upravo neki od najvećih dramskih pisaca znali reći odlučno ‘ne’ mirnodopskom teroru ratnih veterana, među njima i Aristofan – govori Oliver Frljić

Da ovaj stav ministrice Nine Obuljen Koržinek nije bio samo prigodničarski i za jednokratnu upotrebu, Ministarstvo je potvrdilo prije nekoliko dana stavši iza odluke Dječjeg kazališta Dubrava koje je nakon saopćenja Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. odustalo od predviđenog održavanja Noći kazališta 18. studenoga i pomaknulo ga za tjedan dana. Razlog je odavanje pijeteta žrtvama Vukovara i Škabrnje. Braniteljska udruga oštro se postavila prema mogućnosti da se publika ‘zabavlja uz neke kazališne predstave, među kojima će kao i svake godine biti i onih čiji su autori srbijanski pisci’, dok će se drugi prisjećati najtežih dana Domovinskog rata, obilaziti grobove i paliti svijeće, upozoravajući da je sporan i koncert Riblje čorbe u Ljubljani isti dan.

Tekst je potpisao predsjednik UHBDR-a Mladen Pavković, tip koji je prije par mjeseci nepravomoćno osuđen na sedam mjeseci uvjetnog zatvora zbog bludne radnje nad 18-godišnjom djevojkom koju je ‘iznenada protiv njene volje zagrlio i prislonio svoja usta na njena kojom prilikom je svoj jezik stavio u njena usta’, kako stoji u presudi. Zanimljivo, kao novinar u tvorničkom glasilu Podravka, Pavković je svojevremeno ispisivao panegirike pokojnom Josipu Brozu Titu, kao ‘čovjeku koji je ispisao najslavniji dio naše povijesti’, bio ‘jedan od najvećih državnika našeg vremena’, pa bi ‘trebalo nastaviti Titovim putem’ i sve tako redom.

Dosta o Pavkoviću, koji u nekim normalnijim državama ne bi zavrijedio ni retka medijske pažnje. Ali evo, u Hrvatskoj je toliko moćan da za tjedan dana odgodi Evropsku noć kazališta, koju je prošle godine pohodilo 38 tisuća posjetilaca u 46 gradova. Odluku je donio organizator, zagrebačko Dječje kazalište Dubrava, koje radi u okviru tamošnjeg Narodnog sveučilišta, čiji je ravnatelj Željko Šturlić. Pokušali smo s njim razgovarati, ali nas je uputio na Sandru Banić Naumovski, voditeljicu Dječjeg kazališta i koordinatoricu manifestacije, koja nam je ponovila da je razlog odgode izražavanje pijeteta prema žrtvama, da Hrvatska nije jedina država u Evropi koja je odgodila manifestaciju, da su se predstave i prije igrale više dana te da je odluka donijeta nakon niza konzultacija. Ipak, Sandra Banić Naumovski oko zabrana u teatru ima jasan stav. ‘Ne vjerujem da danas itko, barem ne u Hrvatskoj, može donositi odluku koje se predstave mogu igrati. Pravo umjetnika na izražavanje je nesporno’, kazala nam je.

Nora Krstulović, glavna urednica portala Teatar.hr, objašnjava da Noć kazališta, usprkos svim svojim uspjesima, u Hrvatskoj nema status manifestacije od nacionalnog značaja, pa ga Ministarstvo godišnje financira s tek 30 tisuća kuna, tako da se dosad realiziralo isključivo zahvaljujući suludo velikoj količini volonterskih sati tima što ga je prije devet godina okupio Leo Vukelić. ‘Ove godine manifestaciji prijeti debakl, jer mijenjati datum održavanja tako kompleksne akcije samo dva mjeseca prije njezina održavanja, pa još ostati bez glavnine organizacijskog tima, uključujući i autora vizualnog identiteta – sve to teško bi preživjele i kuće s daleko većim resursima no što je Narodno sveučilište Dubrava, javna ustanova s milijunskim gubicima’, kaže Nora Krstulović i nastavlja: ‘Konačno, zašto je Noć kazališta odgođena? Formalno zato što se jedna udruga civilnog društva pobunila zbog činjenice da se ove godine tradicionalni termin održavanja poklapa s Danom sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Jedna udruga. Kojoj je na čelu nebuloznim konfabulacijama sklon osuđeni bludnik. Odluku je samostalno, mimo svih suradnika, partnera i sudionika Noći kazališta, daleko od očiju javnosti donio jedan jedini čovjek, Željko Šturlić, ravnatelj NS Dubrava, valjda u strahu za svoju fotelju. Jer pijetet spram žrtava kojim se tako besramno trguje proteklih dana sasvim sigurno ne može biti pravi razlog. Uostalom, postoji li od ‘91. do ‘95. jedan jedini dan tijekom kojeg nije bilo žrtava Domovinskog rata? I za kakvu su to Hrvatsku sve te žrtve položile svoje živote? Neću ni spominjati sva druga događanja koja će se u tu nesretnu subotu, 18. studenoga ipak održati – poput sportskih susreta. Jer u Hrvatskoj ništa tako ne ugrožava uspomenu na Domovinski rat kao kultura. Koju, prema Eurostatu, jednom godišnje konzumira tek nešto više od trećine hrvatskih građana. Zašto i toliko, kad je ovakva? Pitanja su, naravno, retorička. Fotelja je topla i duboka, strah od bukača, makar oni bili i osuđeni seksualni prijestupnici – velik, a šutnja onih koji su najpozvaniji nešto reći na ovu temu – gromoglasna. Hoće li i kakve Noći kazališta ove godine biti, zapravo je u konačnici nevažno. Pomračenje zdravog razuma u Hrvatskoj je ionako već stalno stanje stvari.’

U Hrvatskoj je povoljan trenutak za pokušaj manipulacije svime, a pogotovo pijetetom, vjerskim i nacionalnim osjećajima i svom ostalom lako kvarljivom, ali lukrativnom robom. Pogotovo kada su u pitanju srbijanski autori kojima, kako je poznato, domaći repertoari obiluju – ironičan je Igor Ružić

Redatelj Oliver Frljić, ‘krivac’ za onu gungulu s početka teksta, pristajanje organizatora Noći kazališta, Ministarstva kulture, ali i cjelokupne kazališne zajednice na promjenu datuma vidi kao još jedan pokazatelj kukavičluka svih pobrojanih pred braniteljskom populacijom i njezinim predstavnicima. ‘Taj idiotski prigovor datumu na koji pada ovogodišnja Noć kazališta, koji potpisuje Pavković, najbolje ilustrira generalnu društvenu hipokriziju. A one svoje kazališne kolege, koji su i ovom prilikom zabili glavu u pijesak, podsjetio bih da su upravo neki od najvećih dramskih pisaca znali reći odlučno ‘ne’ mirnodopskom teroru ratnih veterana – među njima i Aristofan. Međutim, kako takvo nešto očekivati u društvu koje je u svoje fundamente umjesto kulture mira ugradilo i nastavlja ugrađivati glorifikaciju rata? Kako nešto takvo očekivati u zemlji u kojoj je bivši premijer Zoran Milanović kao legitimne sugovornike primio one koji su u Savskoj 66 više od godinu dana kršili zakone i funkcionirali kao paramilitarno krilo HDZ-a zaduženo za rušenje Vlade?’

Frljić ističe da se ne radi o pojedinačnom slučaju, podsjećajući na nedavni oštri Hasanbegovićev napad na vodeće ljude zagrebačkog HNK-a Ivicu Buljana i Dubravku Vrgoč koji, kako kaže, vidi kao nastavak borbe za privatne interese Ane Lederer, Hasanbegovićeve zamjenice u vrijeme dok je bio ministar kulture, a danas pretendentice na mjesto pročelnice zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu. Lederer, dodaje Frljić, nikada nije prežalila što ju je na tom mjestu zamijenila Vrgoč, pa ni činjenica da je za vrijeme intendanture, uz redovitu plaću, sama sebi isplatila 71.490 kuna Hasanbegoviću nije predstavljala prepreku da je instalira u Kazališno vijeće HNK-a, koje bi trebalo nadzirati zakonitost financijskog poslovanja te iste institucije. Naravno, i premještanje datuma Noći kazališta i napad na HNK dio su šireg udara na građanske slobode, tvrdi Frljić.

Kazališna zajednica je – uglavnom – osudila ovakve nasrtaje na teatar. Jedni, doduše, u javnosti, drugi u tajnosti. Oni treći pak, već pomalo umorni od stalne borbe s uvijek istim ljudima, ne žele davati medijsku pažnju tipovima poput Pavkovića, u čemu bi ih bilo teško ne podržati da pavkovići nemaju utjecaj kakav imaju.

Igor Ružić, kazališni kritičar koji je bio selektor spominjanih Marulovih dana, nije jedan od njih. Ružić upozorava na još jedan nedavni slučaj kada je praktički ista desničarski nastrojena skupina napala HNK zbog ‘kontroverznog’ plakata kojim je HNK pozivao na pretplatu iduće sezone. ‘Noć kazališta se već godinama održava treće subote u studenome i bilo je samo pitanje kada će se dogoditi da se Dan i Noć poklope, a u Hrvatskoj je povoljan trenutak za pokušaj manipulacije svime, pogotovo pijetetom, vjerskim i nacionalnim osjećajima i svom ostalom lako kvarljivom, ali i lukrativnom robom. Pogotovo kada su u pitanju srbijanski autori kojima, kako je poznato, domaći repertoari obiluju. U tom smislu ne čudi Hasanbegovićev poziv ministrici kulture da smijeni Buljana, ni potpuno nebulozna frka oko plakata za HNK. Možda je to demokracija i možda se moramo naviknuti i na to, ali bih osobno volio kada bi neprijatelj bio pametniji. Nažalost, s obzirom na to da se s te strane sve više igra strateški i na nekoliko frontova – redikuli pale novine dok ‘ozbiljna’ politika mijenja izborni zakon a vjerski fanatici vide lascivnost gdje je nema dok saborski zastupnik javno proziva direktora nacionalne Drame – upravo me strah da bi se to moglo i dogoditi. U zemlji u kojoj je javnost nezainteresirana do granice tupila, i mrva pameti može učiniti čuda. Kada se to čudo dogodi, oni koji sada šute ostat će zbunjeni’, rekao je Ružić.

Slično razmišlja i Nataša Rajković, redateljica koja vodi Teatar &TD: ‘Sve nas zajedno treba biti sram što smo negdje putem kao društvo pogubili temeljne vrijednosti, pa umjesto da promičemo kulturu i njome oplemenjujemo i kultiviramo društvo, mi kukavički pristajemo na diskriminaciju i ignoranciju. Najveći je problem što su producenti popustili tom neargumentiranom zahtjevu.’ Glumicu Jelenu Miholjević cijela priča podsjeća na SUBNOR-ova vremena. ‘Očito je da članovi tih udruga niti idu u kazalište, niti ga razumiju. Odgoda Noći kazališta jako je ružna gesta kojom se ponižava teatar. Ratna sam generacija, moji prijatelji i obitelj su bili branitelji i groze se nad ovim potezom koji nije nezgodan, već skandalozan’, naglašava Jelena Miholjević koja će 18. studenoga igrati u Noći kazališta, ali ne u Zagrebu, nego će s Flaubertovom ‘Gospođom Bovary’ gostovati u Beogradu.

Pavlica Bajsić Brazzoduro, radijska i kazališna autorica koja je postavila poznati komad ‘Hörspiel – mala igra za slušanje (i gledanje)’, umjetnost ne smatra mjestom zabave, već ili mjestom utjehe ili mjestom suočavanja u svrhu postizanja katarze. ‘Noć kazališta samo daruje umjetnost da bude dostupna svima, odnosno besplatna. Kada se stvari tako očiste od svih naslaga i vrate natrag na osnovu, ne vidim smisla nekoj daljnjoj raspravi na tu temu. Cjenkanje žrtvama smatram besprizornim i vrijeđa mi uspomenu na svakog palog prijatelja. Što se tiče igranja ovih ili onih pisaca i ponovnog trenda prebrojavanja krvnih zrnaca, negdje sam pročitala genijalnu misao na tu temu: ‘Ne dao ti bog da upoznaš svog neprijatelja’. Svakako je lakše mrziti kada ne poznaješ, a kako da ratuješ ako ne mrziš. Moj prijatelj Andrey Allakhverdov posvetio je dio života tome da na crtama bojišnica postavi male piratske radiostanice koje su emitirale životne priče raznih osoba i obitelji s ‘druge strane’. Smatrao je da huškačka taktika pozivanja na rat među susjednim narodima podrazumijeva odsustvo osobnih, ljudskih priča s druge strane. Ja mu vjerujem’, zaključuje Pavlica Bajsić Brazzoduro.

Za kraj, pogled s katedre. Snježana Banović, redateljica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti, kaže da je kazalište tradicionalno najviše izloženo pritiscima, zabrani i cenzuri. ‘U tome, ali i u sprezi s političarima, moramo tražiti razloge za masovni posluh koji se razvija zajedno sa strahom po kazališnim ravnateljstvima. Taj je sindrom toliko raširen da je danas doista teško pronaći kazališnu upravu koja ne bi ustuknula pred sve većim i češćim pritiscima desnice koji se u posljednjih nekoliko godina sve češće obrušavaju na kulturu u cjelini. Ne znam zašto je tako teško smoći hrabrosti i oduprijeti se kojekakvim nestručnim i zlonamjernim krugovima, već im se popuštanjem otvara sve širi prostor djelovanja, a sve što se dobije je u konačnici daljnje urušavanje ionako teško urušenoga resora’, govori Snježana Banović. Slučaj s Noći kazališta umnogome je tipičan. Ohrabrene neprekidnim Hasanbegovićevim litanijama i etiketiranjima, javljaju se pojedine skupine koje odjednom dobiju veliku moć u društvu, krene lavina bijesa i buke koju u Dječjem kazalištu nisu mogli ili htjeli ignorirati, a što je bilo jedino moguće rješenje. ‘Najžalosnije je u svemu što su se, umjesto da širokom akcijom zatraže veliku javnu podršku i tako obrane svoju manifestaciju, sami odlučili na uzmak, baš kao što je bivša uprava Gavelle prije četiri i pol godine sama skinula plakat za ‘Fine mrtve djevojke’. Porazno za struku, ali i težak udarac za odličan domaći, regionalni i europski odjek te manifestacije, što će se sasvim sigurno i vidjeti za dva mjeseca.’