Hebemu miša
Otvaramo lijepim vijestima: ovih dana širom Hrvatske održava se bogat kazališni program koji će kulminirati iduće subote u popularnoj Noći kazališta. Noć se – poznato je – ranijih godina održavala trećeg vikenda u mjesecu, ali kako ove godine treći vikend pada na Dan žrtava Škabrnje i Vukovara, jedna braniteljska udruga zatražila je da se manifestacija odgodi. A ono što branitelji zatraže, to se i dogodi. Netko naivniji pomislio bi, doduše, da je ratnim veteranima i njihovim poslušnim kazališnim trupama do Vukovara i Škabrnje stalo barem toliko da se malo ozbiljnije potrude: da ondje, recimo, u Noći kazališta prirede poneko gostovanje, predstavu i popratni program. Greška. Jer dok će Zagrepčani 25. novembra moći birati između tridesetak izvedbi, dok se u Varaždinu sprema pet-šest priredbi, a u malenom Omišu četiri, u Škabrnji se neće događati ništa. U Vukovaru, s druge strane, zaigrat će komedija Scene Martin pod naslovom ‘Hebemu miša!’ Ima još. Kako je Noć kazališta jedan od uspješnijih izvoznih proizvoda lokalne kulturne industrije, ona se održava i u drugim evropskim zemljama, a kako ondje kulturne programe ne kroje vojni ađutanti nego intendanti, te zemlje slobodno biraju svoje kazališne datume. Zato Noć kazališta u Bugarskoj pada 4. novembra, u Češkoj, Slovačkoj, Austriji i Bosni i Hercegovini zbiva se ovoga vikenda, dok se 25. novembra održava još samo u Srbiji i Crnoj Gori. Možda djeluje nezgodno, ali zapravo je prigodno: sav onaj domoljubni zanos, podsjećanja na svetinje Domovinskog rata, užarene presice i žustri apeli na kraju su nas, evo, doveli do toga da u Noći kazališta, 25. novembra Hrvatska među svim evropskim zemljama završi baš u društvu najmržih susjeda. Toliki trud, a uzalud. Toliko strke oko kalendarske simbolike, a na kraju, eto, ništa. Branitelji, hebemu miša.
Ravno do dna
Nastavljamo rubriku slijedeći logiku kalendarskih koincidencija. Kada je, prije nešto više od godinu dana, Nina Obuljen Koržinek postavljena na mjesto ministrice kulture, dočekale su je aklamacije umjerenije ljevice i provokacije uvjerenije desnice. Iluzije onih prvih u međuvremenu su se raspršile, pa ovotjedno izdanje ‘Neprijateljske propagande’ posvećujemo tome da umirimo potonje: ministrica je potonula dovoljno duboko da napokon zadovolji i njihove kriterije. Nepotrebno su je, vidimo sada, napadali kada je iz fotelje izgurala Zlatka Hasanbegovića, bez razloga joj zamjerali angažman u nenarodnoj garnituri HAVC-a, uzaludno kopali grijehe iz dalje prošlosti. Poput, recimo, one notorne epizode iz 2008. godine, kada je – kao tadašnja državna tajnica – potpisala odluku kojom se 18 knjiga Slobodana Praljka s dokumentima iz Domovinskog rata službeno proglašava običnim brošurama, umjesto knjižnom građom. Razlika između te dvije kategorije, inače, egzaktna je: iznosi točno 435 hiljada kuna poreza, koliko je general morao uplatiti u državnu blagajnu pet godina kasnije, jedva koji tjedan uoči haškog suđenja za ratne zločine. ‘Umjesto Hasanbegovića nameće se Nina Obuljen koja je knjige generala Praljka proglasila šundom’, vrištali su zato naslovi desničarskih portala na početku njenog ministarskog mandata; ako su tada vrištali, sada se mogu utišati. Jer aktualna ministrica, dojučerašnja izdajnica, stupila je u prve redove odbrane dostojanstva Hrvatske i njene uloge u bosanskohercegovačkom ratu devedesetih. Upravo tamo – u prvom redu dupkom pune dvorane Hrvatskog državnog arhiva – zatekli smo je prošlog tjedna, na promociji knjige Praljkovog suoptuženika Jadranka Prlića ‘Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg-Bosne’. Krug je, dakle, zatvoren: opet je, naime, ostao jedva koji tjedan do izricanja haške presude – ovog puta pravomoćne – Praljku, Prliću i ostalim hrvatskim optuženicima, opet se uoči odluke suda tiskaju dokumentarno-propagandne knjige, ali Nina Obuljen više nije osoba zbog koje će bilo tko morati plaćati pozamašan iznos. Ona je sada ministrica koja u čelnicima hercegbosanske tvorevine, namijenjene rasturanju susjedne države, prepoznaje hrvatski ponos. I ne bi u tome bilo ničega naročito skandaloznog – još se jedna u nizu domaćih političarki pravodobno prebacila na krvaviju stranu povijesti – da ona promocija nije bila organizirana baš 9. novembra. Na datum, nimalo slučajno odabran, kada su trupe pod zapovjedništvom Slobodana Praljka srušile Stari most. Iza tog rušenja, uoči haškog suđenja, skupa s ministricom stala je tako kompletna državna kulturna politika. Prije godinu dana, rekosmo, umjerenija ljevica pozdravljala ju je aklamacijama, uvjerenija desnica dočekivala provokacijama. A sada se ovi drugi, jasno je, konačno mogu umiriti. Jer ako ministrica kulture javno obilježava godišnjicu uništenja jedinstvenog arhitektonskog spomenika, vizualnog amblema regije i UNESCO-ove svjetske baštine, onda je kompletna državna kulturna politika napokon stigla do točke koja potonjima potpuno odgovara. Skupa s mostarskim Starim mostom, potonula je ravno do dna.
Parada jada
Nakon Harveyja Weinsteina, lista se odmotava: u nešto više od mjesec dana dvadesetak je muškaraca – redom poznatih, moćnih i bogatih – optuženo za seksualna zlostavljanja, maltretiranja i ponižavanja. Žrtve su, naravno, skoro isključivo žene, a osim eksponiranijih Kevina Spaceyja i Louisa C.K.-a otkaze i prekide suradnji ekspresno su dobili izdavač uglednog ‘Artforuma’ Knight Landesman, Hamilton Fish i Leon Wieseltier iz utjecajnog liberalnog ‘The New Republica’, producenti, glumci, poduzetnici… Ova showbizz parada muškog jada – koja je, nadamo se, tek počela – već ima i prve šire posljedice: u Francuskoj je, primjerice, prošloga mjeseca zabilježen porast prijava seksualnog nasilja bez presedana, skok od čak 30 posto. U Hrvatskoj je ipak nešto drukčije. Nije da ne znamo kako bi se slična lista i ovdje popunila vrlo brzo, nije da ne znamo kako se nasilje uglavnom ne prijavljuje: ako se o njemu i dalje šuti, onda to vjerojatno znači kako je cijena javnog govora viša nego drugdje. U državi u kojoj su osnovni materijalni uvjeti, poslovni aranžmani ili honorari na kocki zbog mnogo manjih stvari, prokazati iole moćniju budalu mora uostalom biti neizrecivo teško. Pa zato prostor ostaje otvoren za glasove poput onoga Milane Vuković Runjić, naše poznate kolumnistice, književnice, nakladnice, TV voditeljice i istaknute članice istoimene stranke Milana Bandića, koja je u ‘Jutarnjem listu’ odlučila preispitati motive žrtava seksualnog nasilja. I to od njihove navike da posjećuju tulume, preko nepoznavanja pravila stvarnoga života pa do zakašnjele odluke da nasilje prijave. Svačega se još našlo u tom tekstu – od prijedloga da se umjesto na tulum ode u crkvu, preko besmislenog ekskursa o homoseksualnosti, zgražanja nad terorom političke korektnosti, Immanuela Kanta i Bona Voxa do, konačno, autoričinog priznanja da je i sama prije trideset godina doživjela zlostavljanje, ali ga nakon tolikog vremena nipošto ne želi prijaviti – pa bismo čitavu tu argumentacijsku skalameriju ovdje najradije preskočili. Da nije jednog sitnog problema. Problem nije toliko u autoričinoj odluci da vlastito nasilno iskustvo odšuti, jer to je naposljetku samo njen izbor: problem je što se upravo zbog tekstova poput ovoga, koji krivnju prebacuju na žrtve i tumače kako se odnosi moći nikada neće promijeniti, na šutnju odlučuju drugi.
Organizacija ugroženog rada
Deset godina nakon početka izgradnje, prošle je subote u Abu Dabiju napokon otvoren tamošnji Louvre, ‘prvi univerzalni muzej u arapskom svijetu s porukom promicanja tolerancije među kulturama i narodima’, kao što su papagajski prenijeli domaći mediji. Nisu propustili spomenuti ni da je 55 blještavo bijelih zgrada muzeja podignuto na ekskluzivnom otoku Saadijat, ni da su nadsvođene golemom kupolom koju čini 7850 metalnih zvijezda, ni da kroz njih prodiru sunčeve zrake što ih arhitekt Jean Nouvel od milja naziva ‘svjetlosnom kišom’, ni da je Nouvelov projekt inspirirala tradicionalna arhitektura arapske tržnice… Nama se, međutim, važnijim čini ono što su nam propustili dojaviti: kroz deset godina podizanja muzeja, rijetki strani novinari koji su se gradilišta uspjeli dokopati uporno su govorili o sistematskom kršenju radničkih prava, a Human Rights Watch je objavio iscrpan izvještaj koji dokumentira neredovito isplaćivanje sramotno niskih naknada, neplaćene prekovremene sate, očajne životne uvjete i preventivno oduzimanje pasoša armiji siromašnih imigranata. Ukratko – prema ‘Guardianu’ – radni režim u Abu Dabiju bio je ‘suvremena verzija ropstva’. A kada su dvojica novinara švicarske javne televizije, došavši prošle subote na otvorenje, odlučili prošetati do obližnje tržnice – jedne od onih što su svojom arhitekturom nadahnule Nouveleov projekt – pa tamo započeli razgovor s imigrantskim radnicima, brzo ih je privela policija. Pušteni su tek nakon dvodnevnog ispitivanja, pošto su policajcima otkrili šifre svojih mobitela i laptopa. ‘Provjerili smo i sve je bilo u redu’, kratko je medijske napise prokomentirao Jean Nouvele: ‘Ne vidim u čemu je problem.’ Ne vide ni novinari naših kulturnih rubrika: nema, dakle, razloga da se podiže buka.
