Za mlade zagrebačke muzičare, ali i publiku, jedno od iskustava koje je imalo potencijal u potpunosti razmrdati poimanje glazbe, pa i one alternativne, jest odlazak na izvedbu kultnog kantautora Milana Manojlovića Mancea. Prije svega, Manceova neopterećenost bilo kakvom vrstom umijeća – za slušatelja radikalna, za njega djetinje iskrena i lišena bilo kakve poze – ima trenutno remetilački, a potom i oslobađajući učinak jer se pred njom raspadaju sve provincijalne "rockerske" mistifikacije sviranja i autorstva. Teško je opisati to inicijalno trenje s takozvanim horizontom očekivanja: Zna li on uopće svirati gitaru? Sluša li prateći bend? Kakvi su to tekstovi? Gdje je forma? Zna li tu itko što se dešava? Međutim, prihvatite li pretpostavke onoga što Mance radi – lucidnu kaotičnost njegovih izvedbi, ali ponekad i gotovo nepropusnu zatvorenost u vlastiti svijet – pred vama se otvara jedno poimanje slobode koje na našoj muzičkoj sceni predstavlja uistinu rijedak slučaj, čak i u dobrom dijelu improvizirane glazbe.
Nažalost, prva rečenica teksta pisana je u perfektu jer Mance više ne nastupa – posljednji koncert održao je 2011. u dvorani MM Centra u zagrebačkom Studentskom centru, koji mu je bio glavnim staništem i tijekom osamdesetih i početkom devedesetih godina. No njegov rad itekako živi, kao što pokazuju digitalni kanali na kojima su kultne snimke poput "Dva" i "Javorove grane" sasvim solidno slušane. Koliko je Mance važan za zagrebačku nezavisnu kulturu podcrtala je i knjiga "Močvara i priča o URK-u", objavljena 2018., uz koju je dolazio vinil s njegovim snimkama, a početkom ove godine definitivno mu je odana počast monografijom pod naslovom "Mance: Tajna starog hrasta", čiji nakladnici su Udruženje za razvoj kulture URK, odnosno klub Močvara, i Dan, Mrak.
Kao što u prvom planu pripovijeda o individualnoj slobodi njenog protagonista, "Tajna starog hrasta" između redaka govori o promjenama uvjeta koji tu slobodu omogućuju, o gubljenju prostora i infrastrukture za glazbu i o potrebi da se za njih opet izborimo
Ima neke dirljive pravde u činjenici da je takvom nenametljivom autsajderu pripalo tako opsežno, bogato opremljeno izdanje. Na nešto manje od petsto stranica, "Tajna starog hrasta" daje mnogostruki pogled u mekano srce priče o Manceu, tom "porculanu među slonovima", kako ga opisuje naslov osvrta Hrvoja Horvata na njegov treći i finalni album "Melodije sobe i predsoblja" iz 2003. godine. Osoba najzaslužnija za nastanak monografije je njen urednik, URK-ov Kornel Šeper, koji više od četvrt stoljeća brine o tome da se očuvaju tragovi Manceovog rada. Osim njega, posebno vrijedi istaknuti i Tomislava Vranića Vranu, koji je napravio fantastičan posao oblikovanja raznorodnih tekstualnih formata i brojnih vizualnih materijala u vrlo komunikativnu cjelinu.
Mancea je lako svesti na predmet hipsterske fascinacije muzičkim oriđinalima, koja uvijek pleše na rubu ironije. Srećom, "Tajna starog hrasta" s puno nježnosti ocrtava jednu slojevitu, delikatnu i ponajprije neuhvatljivu ličnost, ali i razmjere njenog umjetničkog djelovanja koje, važno je napomenuti, nije isključivo, pa ni primarno vezano za glazbu. Mance je, kao što ova monografija jasno daje do znanja, akademski obrazovani vizualni umjetnik, autor brojnih crteža, ilustracija i stripova, koji obuhvaćaju dobar dio druge polovice knjige. Ipak, težište monografije je očekivano na glazbi. Nakon uvodnih poglavlja Šepera i Marija Kovača te Manceovog kratkog, duhovito uokvirenog fragmenta o djetinjstvu u Karlovcu ("Točno se sjećam svog rođenja. Kada su me izvukli, bila je valjda neka svjetiljka i dan je bio..."), slijedi kolaž transkripata, novinskih tekstova i zapisa brojnih ljudi koji su s Manceom i njegovim radom dolazili u kontakt, bilo kao suradnice i suradnici, bilo kao promatrači sa strane i glazbeni kritičari. Takva višestrukost izvora interesantna je jer pokazuje širinu Manceovog traga – između ostalog, monografija sadrži priloge Darka Rundeka, Ivana Marušića Klifa, Dunje Knebl, Ante Perkovića, Zlatka Burića Kiće, Marka Pogačara, zatim iznimno vrijedna svjedočanstva Helene Klakočar o vizualnoj strani njegovog stvaralaštva te gitarističke komentare Franje Glušca. Uz njih se posebno izdvajaju kratki stripovi kojima Aleksandar Zograf ilustrira po jednu pjesmu sa svakog od triju Manceovih albuma.
Sâm biografski luk koji je na taj način ocrtan dao bi se zbog Manceove zaključanosti i enigmatičnosti dostatno prepričati u jednom proširenom paragrafu: rano djetinjstvo u Karlovcu, potom selidba u Zagreb krajem šezdesetih, studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti (prema Heleni Klakočar, na prijemni je došao kao pratnja sestri Miri, koja nije upala). Osamdesete provodi kao upečatljivi akter bujajuće alternativne kulture Studentskom centru, a tada počinje i ozbiljnije preplitanje s glazbenom scenom – prvo u bendu Gospođa Nada, poznatom i kao Piki Paus, a potom kratkotrajano u Korowa Baru, koji će napustiti zbog sklonosti da tekstove spontano mijenja i improvizira. U istom periodu s Klakočar, Željkom Zoricom Šišem, Ninom Haramijom, Mirjanom Vukadin, Miljenkom Sekulićem i Krunom Mavarom formira grupu ZZOT kao jedan od najvažnijih mladih umjetničkih kolektiva fokusiranih na strip i grafiku. Neposredno pred jugoslavensku kataklizmu, Mance je dio umjetnika okupljenih oko Galerije ESCE, kako se zvala tijekom jeseni 1990. i proljeća 1991., kada su je vodili Klakočar i Damir Bartol Indoš. Tamo ga prvi put čuje Kornel Šeper, koji će Manceu postati nekom vrstom neformalnog agenta-zaštitnika, organizirajući brojne nastupe, dokumentirajući njegov rad i potičući snimanje njegove glazbe. Nakon što je 1996. pod svojom nezavisnom kućom Kekere Aquarium na kaseti objavio Manceov prvi album "Čovjek iz Katange", Šeper će mu iduće godine osigurati "rezidenciju" u Rupi, kultnom podrumskom klubu Filozofskog fakulteta, koji će biti uvelike zaslužan za širenje njegove popularnosti. U narednih će 15 godina uslijediti još dva albuma – "Plavi bar" (2006., također KA) i "Melodije sobe i predsoblja" (2003., ovog puta na CD-u i pod etiketom Zvuk Močvare) te niz koncerata u Močvari kao novom staništu zagrebačke glazbene alternative. Sve se zaustavlja 2011., kada Mance odlučuje prestati nastupati, jednako nepredvidivo kao što su to bile njegove izvedbe.
Pripovijest o Manceu najzanimljivija je kada se spušta na razinu anegdota o tom jedinstvenom, premda očito u nekom smislu i namučenom čovjeku. To je muzičar bez instrumenta, koji je gitare posuđivao, a ponekad i vraćao u dijelovima kad bi ih, tko zna iz kojeg razloga, rastavio, sve dok 2000. nije organiziran dobrotvorni koncert za kupnju njegove vlastite; kantautor potpuno nezainteresiran za fiksiranje pjesama, koji stalno mijenja tekstove i pratnju, ne mareći za želje publike; duboko nesiguran izvođač, koji se, kako svjedoči Kornel Šeper, konstantno premišlja hoće li nastupiti ili ne, ali je pritom spreman uručiti začudno duhovitu odbijenicu kao što je: "Izvinite, sviram samo u proljeće". Uz sve ove, ali i brojne druge aspekte Manceove ličnosti, ova monografija nudi srećom dovoljno uvida da bi opravdala svoj opseg i brojnost priloga.
Kao što je dijelom već uočio Bojan Krištofić na portalu Kulturpunkt.hr, ono što je također njena vrijednost jest mogućnost da ju se čita u suprotnom smjeru – ne kao knjigu u kojoj se kroz druge pripovijeda o Manceu, nego i kao izdanje koje kroz Mancea govori o drugima, o kontekstu u kojem se njegov protagonist oblikovao, ali i o trenutnom stanju u nezavisnoj kulturi. Primjerice, činjenica da je netko početkom devedesetih mogao nasumično ušetati u Studentski centar i tamo nabasati na nezaboravnog čudaka s gitarom podsjeća nas na to da danas takvih mjesta nemamo, usprkos izuzetnoj živosti muzičke scene. U tom smislu, kao što u prvom planu pripovijeda o individualnoj slobodi njenog protagonista, "Tajna starog hrasta" između svojih redaka govori o promjenama uvjeta koji tu slobodu omogućuju, o gubljenju prostora i infrastrukture za glazbu i o potrebi da se za njih opet izborimo.
