Prošli utorak je u 62. godini od posljedica srčanog udara preminuo Steve Albini. Lako moguće da prosječnom čitatelju njegovo ime ne znači previše. Tijekom svojih četrdeset godina u glazbenoj industriji Albini sa svojim bendovima – od kojih su najpoznatiji Big Black i Shellac – nikad nije došao ni blizu vrhova top ljestvica, dok za svoj predani snimateljski rad nikad nije nagrađen Grammyjem ili nekom drugom istaknutom strukovnom nagradom. Unatoč tome, u svijetu nezavisne gitarske glazbe njegova smrt je gotovo univerzalno dočekana kao kraj jedne ere.
Albini je kao producent (termin koji je prezirao) i inženjer zvuka (termin koji je preferirao) radio na albumima kao što su "In Utero" Nirvane, "Surfer Rosa" Pixiesa i "Rid of Me" PJ Harvey, ali i na doslovce tisućama drugih iz raznih zemalja i raznih žanrovskih usmjerenja. Albini je bio poznat kao zagovornik, gotovo i maskota D.I.Y. (do it yourself) etike, duboko ukorijenjene u punk rock kulturi. Odbijao je tradicionalne poslovne modele glazbene industrije i inzistirao da glazbenici zadrže kontrolu nad svojim radom. U čuvenom eseju "The Problem with Music" iz 1993., Albini detaljno opisuje kako glazbena industrija iskorištava izvođače.
Na primjeru neimenovanog benda razotkriva računovodstvene trikove i skrivene troškove koji često ostavljaju bendove u dugovima, unatoč velikim broju prodanih albuma. Bend iz njegovog primjera prodao je solidnih 250 tisuća primjeraka albuma, ali je ostvario samo četiri tisuće dolara neto dobiti po članu. Vrijedi istaknuti da je tekst objavljen u jeku tzv. alternativne rock revolucije, nakon komercijalne eksplozije Nirvaninog albuma "Nevermind" i u doba kad je svaka izdavačka kuća tragala za svojom Nirvanom, a tema sellouta bila itekako vruća u krugovima nezavisne i punk glazbe. Ne treba posebno isticati da je streaming umjesto obećane demokratske utopije zapravo samo potencirao nepoštene poslovne prakse i praktički prisilio veliku većinu tzv. nezavisnih izvođača na prihvaćanje pravila igre ako žele preživjeti. Visoko principijelni, a opet iznimno uspješni bendovi kao što su Fugazi, koji su naplaćivali po pet dolara za albume i koncerte te nisu štampali majice i drugi merchandise, danas bi iznimno teško opstali desetak godina držeći se svojih principa.
Albini se nije libio okrenuti oštricu prema sebi. Kritizirajući vlastite provokacije iz mladosti poput nazivanja benda Rapemen ili izrugivanja maloljetnim žrtvama seksualnog zlostavljanja, nije zanijekao ili pokušao umanjiti svoju odgovornost
Cijenu za svoju pravovjernost itekako je plaćao i sam Albini. Njegov studio Electrical Audio u Chicagu radi po principu fiksne dnevne stope, bez dodatnih troškova ili postotaka od prodaje albuma. U svom nekrologu na Pitchforku Grayson Haver Currin ističe kako je Albini do smrti naplaćivao fiksnih 900 dolara po danu snimanja i procjenjuje kako je to četvrtina iznosa koju je mogao naplaćivati netko njegovog statusa i referenci. U svom pismu ponude Nirvani da radi na "In Utero" istaknuo je kako sebe vidi kao "vodoinstalatera", zanatliju koji će svojim tehničkim znanjem doprinijeti bendovom ostvarenju vizije bez kreativnog upliva. Inzistirao je na tehničkoj izvrsnosti i što vjernijem bilježenju zvuka. Kao jednog od svojih uzora navodio je čuvenog audiodukumentarista i etnomuzikologa Alana Lomaxa koji je početkom 20. stoljeća snimio nebrojene terenske snimke američke folk glazbe.
Albini je preferirao analogne metode snimanja i izbjegavao digitalnu obradu zvuka, zbog čega su njegove snimke imale sirovu emocionalnu energiju. Premda nije volio da ga se naziva producentom, njegove snimke bile su trenutno prepoznatljive. Tretman bubnja predstavljao je njegov zaštitni znak; svatko tko je jednom čuo taj precizni, oštri i prodorni zvuk mogao je pretpostaviti tko potpisuje snimku. Iako je mrzio apstraktne pojmove u opisivanju glazbe poput "toplo" ili "hladno", njegove snimke posjeduju kvalitetu koju je u nedostatku bolje riječi najjednostavnije opisati kao autentičnost. Instrumenti zvuče onako kako zvuče u prostoru. Njihov zvuk može na trenutke djelovati suho ili nedovršeno, no upravo se u tome krije njihova glavna estetska privlačnost – u odsutnosti bezbrojnih nasnimavanja, kombiniranja raznih snimki u jednu i ostalih postprodukcijskih tehnika kojima suvremena glazba obiluje.
Albini je vjerovao u egalitarnost i moć zajednice. Svoj stav je možda najbolje objasnio gostujući u serijalu "No Reservations" još jednog ikonoklasta, pokojnog kuhara Anthonyja Bourdaina. Na Bourdainovo sarkastično pitanje vidi li sebe kao komunista odgovorio je da ima zdravu skepsu prema kapitalističkom sistemu koji ti uvijek servira lošu i lošiju inačicu nekog proizvoda. Svoj stav je povezao s matičnom Chicago punk i underground rock scenom, ističući da je bit dijeljenje znanja i održivost. U skladu s ovom izjavom, redovno je držao predavanja i radionice, dijeleći svoje mišljenje o glazbenoj industriji, tehnologiji snimanja i važnosti očuvanja umjetničkog integriteta. Kako Currin ističe, Albini, inače i strastveni pokeraš, osvajač nekoliko prvenstava, nije bio alergičan na novac, samo ga je htio zaraditi svojim trudom, a ne tantijemima.
Steve Albini je, posebno posljednjih godina, bio prepoznatljiv kao sarkastična, duhovita javna figura. Ponekad se to odnosilo na tvitove o tome koliko ne može podnijeti The Grateful Dead ili opisivanje Steely Dan kao "nadljudski napor uložen u glazbu koja zvuči kao bend za vjenčanja i kasnonoćne TV showove. No isto tako se, za razliku od mnogih drugih pripadnika svoje generacije, nije libio okrenuti oštricu prema sebi. Kritizirajući vlastite nepromišljene provokacije iz mladosti poput nazivanja benda Rapemen, izrugivanja maloljetnim žrtvama seksualnog zlostavljanja i sličnim glupostima koje su osamdesetima bijelim heteroseksualnim muškarcima prolazile manje-više bez problema, Albini nije zanijekao ili pokušao umanjiti svoju odgovornost, niti je se odrekao. To ne znači da je ovo osvješćivanje prošlo bez tipičnih albinizama poput "život je svima težak, nema izlike da ga činite težim drugima". Ili: "Moj posao je najlakši na svijetu. Ja sam bijeli heteroseksualni muškarac. Ako nisam spreman napraviti mjesta za druge, jebeš mene." Ili savršeno jasne: "Ako ste u raspravi na strani najgluplje osobe u sobi, onda ste na pogrešnoj strani."
Nakon vijesti o njegovoj smrti, deseci glazbenika podijelili su svoja iskustva i nisu rijetki oni koji su, poput Fucked Up, napisali kako im je u lice ismijao bend. No baš ta sposobnost da bude iskren prema sebi i drugima, da izrazi svoje mišljenje, pa makar bilo i pogrešno, činilo je Albinija majstorom svog zanata. Također, kao i svi drugi ljudi, bio je pun proturječnosti – elitist koji je preferirao kompliciranu i ne svima dostupnu tehnologiju, ali i egalitarist koji je tu istu tehnologiju i znanje nesebično dijelio s drugima, inzistirajući na zajednici kao glavnom stupu punk rock etike. Inzistirajući na dokumentaristici i svestranosti, Albini je sigurno propustio pomoći bendovima da istraže pune mogućnosti soničnog potencijala, no isto je tako baš zbog svojih principa i "zanatske" radne etike potpis stavio na stotine žanrovski potpuno različitih albuma, od kozmičkog folka Joanne Newsom do post metala benda Neurosis, od krhke ljudskosti kantautora poput Nine Nastasije do bijesa i buke nebrojenih noise rock bendova. Albini je bio utjelovljenje nezavisne glazbe i vjerojatno će se teško uskoro naći netko toliko tvrdoglav, toliko izravan i toliko posvećen D.I.Y idealu kao on. Njegov primjer nas uči da se čovjek može mijenjati i ostati isti, samo mora znati koji aspekti karaktera zahtijevaju promjenu, a koji trebaju ostati na mjestu.
