Na izložbi "Umjetničke ekologije svaki dan" ("Artistic Ecologies Every Day"), koja je u zagrebačkoj Galeriji Nova postavljena od 9. rujna do 18. listopada, bjeloruska umjetnica i aktivistkinja Marina Napruškina izlaže uz Vlatku Horvat. S Napruškinom, koja posljednjih dvadesetak godina živi u Njemačkoj, razgovarali smo o radovima koje predstavlja u Zagrebu, stanju i posljedicama represije koju provodi bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko i proširenom shvaćanju mogućnosti umjetničkog djelovanja.
Vaš centralni rad na izložbi u Galeriji Nova nosi naslov "utišani glasovi ptica". O čemu se radi?
Rad je svojevrstan manifest i direktna referenca na dugotrajan i masovan ustanak protiv Lukašenka koji je izbio neposredno nakon predsjedničkih izbora u ljeto 2020. godine. Za ovu sam izložbu, uz nekoliko recentnijih radova koje pokazujem, izradila seriju slika inspiriranu tehnikom malevanke koju su u tradicionalnoj kulturi Bjelorusije i Ukrajine koristile uglavnom žene, apliciravši je na tkanine koje bi same istkale. Ovi artefakti nikada nisu priznati kao umjetnički, niti je to umijeće uopće shvaćeno kao rad. S jedne strane, moja serija slika referira se na takvu nepoznatu, neslužbenu povijest umjetnosti u Bjelorusiji, ali i generalno, u Europi i šire. Govori o tome koliko su rijetko žene imale pristup službenim, institucionalnim oblicima umjetničkog obrazovanja i prakse, i koliko su rijetko potom dobivale svoje mjesto u povijesti. Neke od njih stvarale su u isto vrijeme kao i Maljevič, no za razliku od njega njihova su imena potpuno utonula u anonimnost. S druge strane, rad govori i o najrecentnijoj povijesti Bjelorusije, o ustanku i represiji koja je uslijedila. Naime, na mojim su malevankama neki posve drugačiji motivi od onih tradicionalnih. Ne prikazuju, primjerice, idilične krajolike, već zatvorsku zgradu, okruženu bodljikavom žicom, u koju su uhićeni prosvjednici odvođeni. Ili pak polazim od motiva plesa i pokreta koje bi prosvjednici izvodili tijekom demonstracija, s jedne strane simbolički ustrajući na slobodi kretanja, a s druge puneći se na taj način energijom. Pjesme su u tim trenucima također imale važnu ulogu, a jedna od onih koja se najčešće pjevala tijekom prosvjeda bila je općepoznata uspavanka uz koju sam i ja odrastala, a koja je sada dobila političku konotaciju. Pjesma govori o tome kako se spušta noć, svi odlaze na spavanje, a glasovi ptica su utišani. Otuda i ime mog ciklusa, koje upućuje i na činjenicu da su u posljednje dvije godine, od izbijanja ustanka, gotovo sve civilne organizacije i udruge u Bjelorusiji ugušene i da im je zabranjen rad. Jedna od posljednjih bila je ujedno jedna od najstarijih, a brinula se o pticama. Na svojim društvenim mrežama u jednom su trenutku objavili slogan "ptice su uz narod" i to je bilo dovoljno da ih vlada zatvori. Čak su i ptice postale političke.
Aludira li poveznica protesta sa ženskim nevidljivim kulturnim nasljeđem u ovom radu na činjenicu da je glavna oponentica Lukašenku na posljednjim izborima bila žena, Svetlana Tihanovska?
Velikim dijelom da. Naime, na izložbi je preko čitavog jednog zida otisnut i moj manifest, tekst "Ja želim predsjednicu", moj hommage tekstu "I want a president" Zoe Leonard, umjetnice i kćeri imigranata koja je svoj tekst napisala 1992., u jeku epidemije AIDS-a, kako bi ukazala na krhke, marginalizirane, nečujne glasove. Ja sam svoj tekst posvetila bjeloruskoj glazbenici i aktivistkinji Mariji Kolesnikovoj koja od 2020. služi jedanaestogodišnju zatvorsku kaznu. Ona je, uz Tihanovsku i Veroniku Cepkalo, jedna od tri žene koje su uspjele pružiti jaku nadu i osvijestiti javnost da u Bjelorusiji postoje i druge političke opcije. Ovim sam radom u konačnici nastojala istražiti ideju kako možemo stvoriti drugačiju političku reprezentaciju, kako čujnim učiniti potisnute glasove, kako osnažiti one koji su potlačeni i marginalizirani. Međutim, i same su proteste u Bjelorusiji snažno obilježile žene, koje su imale vrlo aktivnu ulogu, i u organizacijskom smislu, kao i feministkinje i feministi te queer aktivistkinje i aktivisti. Ne iznenađuje stoga da su se vrlo brzo na prosvjedima pojavili elementi ženskog nasljeđa, umjetnosti i umijeća, poput veza na odjeći prosvjednika ili na transparentima. Na općenitijoj razini, zanimljivo je da ustanak nije formuliran kao nacionalni, da se prosvjednici ne referiraju na jednu univerzalnu povijest i jedinstvenu budućnost, već je okupljeno mnoštvo različitih glasova i aktera. Jer politike uključuju mnoštvo, a moć i represija mnoštvo svode na jedno. Takve modele zajedničkog djelovanja, vođene brižnošću i sviješću o drugome, trebamo preuzeti i usvojiti.
Kakvo je trenutno stanje?
Čitava nevladina i kulturna scena preselila se u inozemstvo, a onima koji su ostali djelovanje je onemogućeno. Ovakva snažna represija ostavit će dalekosežne posljedice u zemlji. Situacija u kojoj si prisiljen djelovati izvana i u kojoj je pružanje otpora onemogućeno situacija je golog preživljavanja. Ono na čemu sada valja raditi jest stvaranje uvjeta i izgradnja okolnosti koje će omogućiti da ponovno postajemo aktivni. Nadamo se da Putin i Lukašenko neće instrumentalizirati bjeloruski narod i uvući ih u rat. Treba istaknuti i da se brojni Bjelorusi trenutno bore na strani Ukrajinaca, a povijest partizanske borbe u Bjelorusiji daje čitav set praktičnog znanja o tome kako se organizirati, pokrenuti i izvesti akcije. U zemlji koja već treću godinu trpi snažnu represiju glas otpora i dalje je jak.
Već godinama živite u Berlinu. Je li vas vlastito imigrantsko iskustvo potaknulo da 2013. pokrenete inicijativu Novo susjedstvo/Moabit (Neue Nachbarschaft/Moabit)?
Potaknuli su me prije svega nužnost i generalno pitanje što umjetnik sa svojim znanjima i umijećima može učiniti za društvo. U to sam vrijeme živjela u neposrednoj blizini izbjegličkog centra u berlinskoj četvrti Moabit. Tada je ondje, u vrlo lošim uvjetima, boravilo mnogo čečenskih obitelji, često i s vrlo malom djecom, pa je trebalo brzo reagirati, otići ondje, vidjeti što im je potrebno, što treba učiniti. Iskoristila sam svoja znanja i resurse da pokrenem organizaciju. Tada nisam planirala da će ona postati dugotrajna, no neprestane političke krize i ratovi nastavljaju utjecati na migracije – nakon Čečenije dogodio se rat u Afganistanu, pa Siriji, sada u Ukrajini. Dakle, ne može se stati, stoga organizacija neprestano raste. Tijekom godina, u susretima s ljudima, postalo mi je jasnije kako organizirati to mjesto, kako upoznati ljude, biti zajedno, kako artikulirati političku agendu, kako aplicirati određena znanja iz polja umjetnosti. Ne radi se o prostoru predviđenom za pomoć migrantima, već prije svega o prostoru u kojem svi zajedno možemo rasti, učiti i razmjenjivati. To je vrlo važno: Neue Nachbarschaft/Moabit nije mjesto za humanitarnu pomoć, već za učenje koje se provlači svim aktivnostima. Ondje ne postoje frontalna predavanja ex cathedra, već se razmjena znanja odvija u neposrednom kontaktu, na horizontalnoj razini, kroz nastojanje da se slušaju tuđa i različita iskustva i problemi. Ako se samo zadržimo na nivou pružanja humanitarne pomoći, migranti su u novoj državi osuđeni na izoliranost, a društvo ostaje segregirano.
