Situacija je vrlo napeta, vrijeme je za malo jazza. Vijay Iyer je legenda, tako velik bio je sedamdesetih Keith Jarrett; Wadada Leo Smith je također legenda, tako velik bio je recimo Ahmed Abdullah sedamdesetih ili Toshinori Kondo osamdesetih. Ili sam Wadada tijekom cijele karijere. Teško je to sada procijeniti, pogotovo iz Hrvatske. Kada dvojica ovako velikih džezera sjednu zajedno snimati album to je šteta ne poslušati, ma koliko čvrsta bila čovjekova veza s prerijom i ondje sviranom amerikanskom tradicionalnom glazbom u kojoj se puno kuka i štokoješta predbacuje životu.
Vijay Iyer svira vrlo predvidljiv, ali lijep klavirski jazz, Wadada Leo Smith zvuči kao da su ga roditelji rano otjerali od kuće. Njegova truba para nebo. Da je, kojim slučajem, bio trubač u konjici, ne bi mu trebala konjica. Dosta bi bila ova njegova reska truba i Indijanci bi se razbježali kuda koji mili moji. S jedne strane sjeo je majstor (ali zaista majstor) klavira i klasičnog pristupa glazbi, s druge se raspištoljio majstor (zaista) avangardne svirke. Dva čudna svata zajedno zvuče kao dva svijeta čiji se monolozi izmjenjuju na albumu. Najprije jedan svira na kineskom, onda mu drugi odgovara na mađarskom. Pritom su obojica ozbiljni koliko im ovakav pogranični razgovor dopušta. Znači: umjereno ozbiljni.
Album otvara smirena kompozicija ‘Passage’, što znači da je nije skladao Wadada nego Vijay. Nakon nje obrat: evo Wadade, taman da i nije njegova stvar, pomjerena je i nalijevo i nadesno. ‘All Becomes Alive’, prikladno ime. Udaljena od tradicionalno shvaćene lijepe skladbe da se zaista podsjetimo na Ahmeda Abdullaha i njegova šefa Sun Raa. Takav nekakav neljudski osjećaj izbija iz Wadadine trube, ili smo mi mutirali, ili bi on pod hitno trebao kod doktora. ‘The Empty Mind Receives’ je pola-pola. Truba straši i izaziva jezu koliko god može, ali ni snage reda više nisu za baciti: Iyer svira kao da svira na dva klavira. U ‘Labyrints’ se ova nadopuna nastavlja, ali tako da Iyer svira kao da je na njega prešla Wadadina bolest, a Wadada kao da je poslušao naš savjet i bio kod doktora. Možda najkolaborativnija stvar na albumu. Jasno, kolaboracija ovdje ne znači isto što i u Francuskoj 1941. Ovi svirači su već surađivali, i nije čudno što jesu, jer je među avangardi nagnutim trubačima Wadada Leo Smith jedan od rijetkih koji naginje i nekom redu, nekoj organizaciji, melodičnosti. A Iyer je uistinu kompetentan kao Jarrett.
Dakle Iyer je svirao u Smithovu sastavu The Golden Quartet, a inspiraciju za album pronašli su u dnevničkim zabilješkama indijske umjetnice Nasreen Mohamedi. Unatoč promjenama stilova, od divljeg Smithovog pa do pitomog Iyerovog, što je kao da ste iz džungle odjednom stigli u japanski vrt, albumom začudno vlada slična atmosfera iz pjesme u pjesmu. Što je čudno nama, koji nismo majstori, njima je to valjda u opisu posla, da ne zvuče kao razletjeli šrapneli, nego da se kreću u istom smjeru. A smjer je to mističan, pun repetitivnosti, prekidane divljim kricima Smithove nesvakidašnje izražajne trube.
Album je vrlo pitak komad free jazza, znam da je to riječ od koje mnogi bježe brzinom ptice trkačice, njima kažem: polako, polako, ovo je album na kojemu se može osjetiti poprilična količina veličine. Čudno je do koje su mjere kompetentni svirački, a da pritom virtuoznost nijednom nisu gurnuli u prvi plan. Wadada se ne gubi još od ranih početaka, kada je šezdesetih bio član Association for the Advancement of Creative Musiciansa (AACM), njegov je svirački život posvećen istraživanju, on je krenuo od točke na kojoj je Coltrane stao. Iyerove albume može se preporučiti i najzadrtijim rokerima, ondje ima ljepote kakvu može proizvesti jedino osjećajni, nježni džezer koji je ujedno i šljaker, a ne štreber. Ovakva dva tipa zajedno – to je valjda vrh u svakom smislu.
