Nakon dva prethodna filma s vrlo mladim protagonistima, krasnog debija "Pjesme koje me je moj brat učio" (2015.) i "Jahača" (2017.), Chloé Zhao u svojem trećem dugometražnom igranom ostvarenju, prošlogodišnjoj "Zemlji nomada", u središte stavlja ljude treće životne dobi. Produkcija je i dalje nezavisna, poetika iznova realističko-naturalističko-dokumentaristička s lirskim tonovima i trenucima mudrosti, radnja je ponovno smještena na američki zapad, samo je sve podignutu na višu razinu, s većim zamahom, a prvi put Zhao na poziciji glavnih glumaca umjesto naturščika ima ne samo profesionalce, nego velika glumačka imena – Frances McDormand i Davida Strathairna, iako ni ovdje neće odustati od neprofesionalaca pa će tako nomadski guru Bob Wells glumiti samog sebe, kao i nomatkinja Swankie. I dok su prva dva filma igrala u sporednim programima festivala u Cannesu, treći je otišao mnogo dalje – osvojio je Zlatnog lava u Veneciji, Zlatne globuse za najbolji dramski film i filmsku režiju te je nominiran za Oscara u kategorijama najboljeg filma, režije, scenarističke adaptacije, glavne glumice, fotografije i montaže. Zanimljivo je pritom kako je te paradigmatske americana filmove autorski osmislila i ostvarila rođena Kineskinja koja je u Ameriku došla kao srednjoškolka, a onda tamo završila i čuvenu umjetničku školu Tisch Njujorškog sveučilišta.
Već u prvijencu "Pjesme koje me je moj brat učio" može se uočiti diskretan utjecaj Terrencea Malicka (i Andree Arnold) na Chloé Zhao, a u "Zemlji nomada" malickovski new age element znatno je izraženiji. Adaptirajući nefikcijsku knjigu Jessice Bruder o fenomenu starijih ljudi koji su nakon zadnje velike ekonomske krize postali kamperski nomadi te putuju Amerikom ne želeći se više vezati uz stalne poslove i statične domove, Zhao je kao i u prethodnim filmovima povezala osobno i društveno u stanju krize. No sad je osobno, zbog starijih likova, izravno usmjereno i na približavanje smrti, pa je otpor prema društveno-ekonomskom "teroru dolara", tj. generalno kapitalizma, u izravnoj sponi s metafizičkim slojem egzistencije. Iako takva direktna i snažna veza kod Malicka nije prisutna, (meditativno-)metafizički sloj "Zemlje nomada" prilično nalikuje Malicku, pa će tako kroz film biti prosuto niz scena u kojima junakinja Fern, često u kontrasvjetlu, usred prirode gleda u daljinu, ili njezin kombi na cesti usred ničega prati sjetna glazba, a tu su i najmanje dvije istaknute scene mudrosnog verbaliziranja. Uopće, film se jako oslanja na sugestiju povišene duhovnosti i pomalo, kao i Malickovi radovi, upada u manirizam, dok njegov društveno-kritički sloj sadrži i možda nenamjernu ironiju – da, diktat profita i kapitalizma je loš, ali u kojoj bi si drugoj zemlji osim u kapitalističkoj Americi ljudi treće životne dobi mogli dopustiti luksuz (ili "luksuz") da putuju prostranstvima ne mareći za stalno zaposlenje kao izvor prihoda, jer znaju da će prije ili poslije naći kakav-takav jednokratni angažman ili sezonski posao koji će im donijeti dovoljno prihoda da se prepuste slobodarskom lutanju do sljedeće nadnice?
"Zemlja nomada" nesumnjivo je vrijedno ostvarenje kompetentne izvedbe u odabranom poetičkom modelu, što se od autorice s obzirom na njezin dosadašnji rad i očekivalo, Frances McDormand pružila je očekivano odličnu ulogu, nekoliko izražajnih epizodista na putu njezina lika fin su začin, glazba Ludovica Einaudija, pogotovo najsjetnija tema, također zaslužuje posebno isticanje, ali opći dojam ipak ne upućuje na to da je riječ o vrhunskom filmu. Zamjetna je autorska usmjerenost na stvaranje djela koje će uvjerljivo konkurirati za najveće nagrade i s tim u vezi pristajanje na stanovitu recepturu, odnosno dojam je da su prethodni filmovi Chloé Zhao bili iskreniji.
