Omiljena ovdašnja riječ je "katastrofa". Sve je "katastrofa". Kašnjenje tramvaja je "katastrofa". I loši ćevapi su "katastrofa". Druga omiljena riječ je "ludilo". Ako ćevapi nisu "katastrofa", onda su "ludilo". Tako je i u pričama Sándora Jászberényija, mađarskog pisca mlađe generacije (1980.). U priči "White Madness" to ovako ide: "Kako je izgledalo rastjerivanje prosvjednika po Ulici Mohameda Mahmouda?"
"Ludilo."
"A kakav je prvi album Lane Del Rey?"
"Ludilo."
Od krvavih demonstracija u Kairu preko rata u Siriji i pojasu Gaze do albuma Lane Del Rey – sve je ludilo. Putujemo s mađarskim ratnim reporterom po Bliskom istoku, ali smo kod kuće, znamo taj jezik. Čitali smo zbirku priča Sándora Jászberényija "Najljepša noć duše" (mađarska nagrada Libri), a sada je ovdje i knjiga "Kralj gavrana / Zapadnjačke priče", koja se sastoji od šesnaest kratkih priča i kraćeg romana. Iz ratnih zona Bliskog istoka priče se pomiču prema zapadu, tranzicijskoj i suvremenoj Mađarskoj, pa preko Londona sve do New Yorka.
Neki osnovni motivi povezuju obje knjige. Pripovjedačev alter ego je ratni reporter Maros, sada već uspješni pisac, rastavljen, s djetetom koje ne može vidjeti. A tu je i njegov frajerski, maskulini, testosteronski, traumatizirani, peteespeovski, rutgerhauerovski glas. Replikant iz Scottova "Istrebljivača" svoj je identitet i potvrdu svoje egzistencije tražio u iskustvu, viđenom i proživljenom; u "jurišnim brodovima u plamenu kod Oriona, i svjetlucanju C-zraka u mraku Tannhauserskih vrata". Sándor Jászberényi svoj literarni glas traži u smrtima i užasima koje je vidio. U izbjegličkim logorima i ratnim stradanjima; čovjeku koji je iskrvario iz raznesenih muda.
Teško se nositi s takvim glasom. Ima u njemu neke histerije, ovisnosti o užasima, i to ne samo one literarne. No paradoksalno, ima kod Jászberényija i nekog finog balansa, i na razini pojedinačnih priča i na razini cjeline knjige. Frajerska histerija spretno se umiruje konstrukcijom priča, čija dramaturgija od maskulinog često ide prema suptilnom. Pojedine priče unose u zbirku ozbiljnu emociju. Poput "Vrapčića", priče o sinu kojem u psihijatrijsku bolnicu u posjet dolazi otac, tokom popodneva kada su pacijenti primijetili da je iz gnijezda ispao vrapčić.
Jászberény forsira efekt svojih priča. Na kraju taj se efekt ne postiže izvana, na prvu loptu, nego iznutra, kao unutrašnje svjetlucanje priče. Isto tako i na cjelini zbirke. "Dugi vikend" je površna, anegdotalna, orbanovska priča o bračnom paru koji odluči povesti par migranata do Beča, da bi ubrzo ispao glupim zbog svoje empatije prema migrantima.
Priča se nalazi negdje na sredini knjige i ozbiljno testira čitatelja da zatvori "Zapadnjačke priče" i nikad ih više ne otvori. No "Kralj gavrana", migrantska novela na kraju, stavlja "Dugi vikend" u novi kontekst. Iz pozicije peštanskih liberala Jászberényi pomiče fokus prema nezaposlenim muškarcima pograničnog gradića, poznatog kao nacionalne prijestolnice suicida. Tragikomedija povezuje oba teksta. Ali sada dobivamo i sasvim drugačiji pogled na državnu politiku prema migrantskoj krizi.
Kod Sándora Jászberényija sve je "katastrofa" i "ludilo", ako već nije "jebeno". Glas je to mladića koji u kafiću gledaju nogomet i baka koje za nacionalnu televiziju komentiraju cijene na tržnici. To su i glasovi mađarske literarne zvijezde u usponu. Ali ne svi. I ne oni najvažniji.
