Steven Salaita je američki istraživač i pisac palestinskog porijekla. Bio je dio akademske zajednice. Godine 2014. Sveučilište Illinois opozvalo je njegovo imenovanje s mjesta stalnog profesora zbog serije tweetova u kojima je kritizirao napade izraelske vlade na Gazu. Dvije godine kasnije, od najavljenog zapošljavanja Salaite odustalo je i Američko sveučilište u Bejrutu. Autor je više knjiga, među kojima su "Antiarapski rasizam u SAD-u: odakle dolazi i što znači za politiku" (2006.) i "Necivilni obredi: Palestina i granice akademske slobode" (2015.). Njegovu novu knjigu "Pošten život" (), iz koje Novosti donose isječak, u martu je objavio Fordham University Press. Intervju koji je Salaita lani dao našim novinama možete pročitati ovdje.
***
S prijateljima je u redu ponašati se kao budala. U profesionalnoj sredini baš i nije. Nemojte me krivo shvatiti, definitivno vam je dopušteno ponašati se budalasto i u profesionalnoj sredini, ali budalaština mora biti u skladu s određenim bontonom. Ghostanje kolega i izostajanje s društvenih događanja zbog pušenja trave su ne-ne. Profesionalci više vole budalaštine bezobrazne ili ratoborne sorte, ne one koje život čine mirnijim.
Moja povučenost je među prijateljima bila izvor frustrirajuće zezancije, izgovor da me podbadaju. Profesionalni kolege povučenost nisu smatrali ekscentričnošću ili pitanjem sklonosti. Moja nesposobnost da se družim – zapravo nespremnost, jer bio sam sposoban to činiti da sam htio – izazivala je legitimnu zabrinutost. Morali su brinuti o kulturi odsjeka. I morao sam osigurati napredovanje. Ni za koga nije bilo dobro moje inzistiranje na tome da svoje postojanje na odsjeku učinim nespretnim ili distanciranim. Dok sam studirao te stvari nisu imale veliki značaj, ali nisam dugo bio na svom prvom poslu, u regionalnoj školi u južnom Wisconsinu, prije nego što sam shvatio da je "uklapanje" presudan (ako je nejasno artikulirano) dio posla.
Počnete primjećivati određene poglede, prokleto suptilne pokrete, ali duboko važne u onome što žele izraziti: brzo skupljanje usana; usporeno kimanje glavom; sugestivno podizanje obrva. Postajete pismeni u ezoterijskim rječnicima kultura odsjeka i kampusa: vjerujemo u ovaj ili onaj katolički ideal; nosimo se kao službeno licencirana maskota; prakticiramo posebnu marku hrabrosti i časti. Mi smo Hokies, dovraga. Sooners. Highlanders. Phoenix. Fighting Illini. Nikada ne odustajemo. Žrtvujemo se za tim. Svoje identitete transkribiramo latinicom.
Wisconsin nije bio tako loš. Imao sam dvadeset i sedam godina kad sam stigao, željan ugoditi, s jedva jednom ciničnom sinapsom u kristalno čistom mozgu. Svi su me s pravom doživljavali kao klinca. I svidjelo im se što ću odrađivati puno posla bez prigovora. Osim toga, fakultet je živio u rasponu od sto milja, tako da nije bilo puno interakcije izvan kampusa. Većina ljudi izabrala je grupu prijatelja prema ideologiji ili praktičnosti i toga se držala.
Virginia Tech, moj drugi posao, bio je drugačiji. Gotovo svi su živjeli u ili blizu Blacksburga, malog čak i za fakultetski grad. Mjesto je odisalo pravim entuzijazmom. Engleski nije bio samo odsjek pun radnika nejednakog statusa. Bila je to zajednica. Nismo trebali obraćati pažnju na stvari koje nas dijele; bili smo na zajedničkoj misiji da svijetu približimo pomno čitanje (close reading). Zbog toga se nisi mogao držati po strani. Navikao sam na to da kolege pasivno-agresivno primjećuju da nisam na nekoj večeri ili jasno daju do znanja da zabava odsjeka za kraj semestra zapravo nije opcionalna. Odbijte nečiji poziv na večeru i gledajte kako taj govnar glasa protiv vaše molbe za ugovor. Uostalom, nitko ne želi seronju na fakultetu.
Tek nakon što sam završio s akademskom zajednicom – ili pretpostavljam, nakon što je ona završila sa mnom – mogao sam u potpunosti cijeniti međuigru natjecateljskih impulsa u postajanju sveučilišnim profesorom. Mnogi diplomci i mladi znanstvenici predstavljaju se kao izmučeni, i to s dobrim razlogom: prezaposleni su i iskorištavani i na kraju svega postoji samo minorna šansa da će zaraditi za život u svojim područjima stručnosti. Ali to stanje odnosi se i na ljude koji su odavno trebali prerasti početnu karijernu tjeskobu: više znanstvene suradnike, administratore i gostujuće profesore, mnoge poznate ili visoko odlikovane.
Imam svoje sumnje, ali znam da nije dobra ideja baviti se amaterskom psihoanalizom u pisanom obliku. (Svi to činimo u svojim glavama, naravno.) Dopustite mi da pokušam podići svoj diskurs na razinu teorije: svi smo sjebani do određenog stupnja jer je nemoguće pomiriti ideale akademske zajednice s njenom stvarnošću. Jedini sretni ljudi su zlostavljači, nasilnici i seksualni predatori, a svi su sami po sebi jadni. Mnogi od nas ulaze u polje sa snovima o smislenom postojanju, o stvaranju promjene, a zatim nas sustavno sputavaju društvene i ekonomske poteškoće profesije.
U tim uvjetima, ideološka kliktavost unutar profesije počinje imati smisla. U tome pomaže struktura moći koja samoprozvanog znanstvenika-aktivista s pravom ne vidi kao prijetnju. Određene istine i privrženosti prevladavaju jer proizlaze iz podmuklog pritiska konformizma. Ako se čini da svaki profesor kojeg poznajete ima isti pogled na Venezuelu, Ukrajinu ili Kinu – stav koji se sasvim slučajno poklapa sa šablonom State Departmenta – onda to nije smiješna slučajnost. Ti su profesori prošli audiciju i slijedom toga su odabrani za zadatak, baš kao što sada odabiru mlađu generaciju koja će održati jednoobraznost mišljenja koja odgovara njihovim klasnim interesima.
Nisam imao pojma koliko sam ideološki zakržljao sve do napuštanja profesije. Sve što sam smatrao običnom mudrošću zapravo je bio mukotrpan ritual popuštanja. Kako sam žarko želio razgovarati o dalekim mjestima, o ispravnom načinu vođenja vlade, o tome kako bi starosjedioci trebali pokrenuti ustanak. Mnogi su članovi akademske zajednice puni nepriznatog mesijanizma koji djeluje groteskno nakon što ga naučite prepoznati. Neće podržati nijednu staru revoluciju, nikakav pokret za autohtoni suverenitet, niti jednog trećerazrednog antiimperijalista na globalnom jugu. Oni imaju standarde. A čijim interesima na kraju služe ti cijenjeni standardi? O, pa to je potpuno pogrešno pitanje.
***
Dvije godine koje sam proveo u Bejrutu bile su sadržajne. Stigao sam uz puno pompe i često nailazio na ljude koje sam poznavao dok sam šetao ulicama Hamre. U Libanonu je puno siromaštva, a k tome i puno izbjeglica, pa je romantične ode toj izvanrednoj zemlji teško probaviti. Unatoč tome, ne može se poreći da je Bejrut čaroban grad, jedno od rijetkih mjesta koje uspijeva pobuditi nostalgiju u sadašnjosti.
Sjećam se da je tijekom mog prvog semestra na Američkom sveučilištu u Bejrutu, ujesen 2015., Bernie groznica zahvatila ljevicu u Sjedinjenim Državama (i šire). Bio sam ravnodušan oko njegove kandidature jer nisam jako zainteresiran za elektoralizam. Ipak, promatrao sam halabuku i povremeno se uključivao u beskrajne rasprave o predizborima Demokratske stranke koje su dominirale društvenim mrežama. Bio sam zadovoljan time da se uglavnom držim podalje od toga.
Bernie Sanders drži predavanje na Sveučilištu Rutgers 2016. (Foto: Wikimedia Commons)
S vremenom sam postao nespreman previdjeti ono što sam smatrao Sandersovim ispodprosječnim stavovima o Palestini. Bio sam manje strpljiv oko sklonosti njegovih pristaša da delegitimiziraju Palestinu kao pitanje koje izaziva zabrinutost. Moj osjećaj, koji se nikada neće promijeniti, jest da od potlačenih ljudi ne bi trebalo očekivati da odgađaju svoje oslobođenje. Ako se palestinsko oslobođenje ne nalazi u izbornoj platformi koju hvale kao revolucionarnu, onda takvu platformu treba odgoditi.
Napisao sam esej u kojem sam objasnio to gledište i odmah se našao usred zavrzlame. Esej je bio nepopularan među svima, od progresivaca do komunista (prema vlastitim opisima). Nazivali su me uobičajenim imenima – čistunac, rušilac, ultraljevičar, korisni idiot – i dali malo konkretnog stava zauzvrat. Sve u svemu neugodnih nekoliko dana, ali prilično tipičnih za predizborne diskurse koji rijetko kad uspijevaju biti suvisli. (Kao i stvarni izbori, ako ćemo pravo).
Odbijanje podrške Bernieju Sandersu – ili, točnije rečeno, odbijanje napuštanja Palestine u korist političara – bilo je najštetnije što sam za svoju karijeru ikada napravio, piše Salaita
Otprilike tjedan dana nakon što je esej objavljen i galama je utihnula, nalazio sam se s grupom kolega na večeri u Hamri. Okupili smo se na kraju Ulice Jeanne d'Arc i zaputili se u zbijenu četvrt. Ni blok dalje, netko je tražio da dozna zašto ne podržavam Bernieja. (Mrzio sam to sranje s oslovljavanjem imenom. "Bernie." Kao da je on tvoj ljubazni stari ujak, a ne moćan čovjek koji glasa o izdvajanjima za vojsku.) Objasnio sam da moj stav zapravo nije o podršci ili odbijanju Sandersa, već o tome što se dešava s najmanje moćnima među nama kada prešutno potvrđujemo njihovo razvlaštenje.
"Okej, ali ti nećeš glasati za njega, zar ne?" oglasio se netko drugi.
"To nije moja poanta."
Ali možda i jest. Grupa me zasula pitanjima o mojoj glasačkoj strategiji. Razmišljam o nečem drugom, a ne o strategiji glasanja, pobunio sam se.
I odjednom mi je palo na pamet: govorim potpuno stranim političkim jezikom. Moja poanta jednostavno nije dio registra. Ideja da se ne glasa bila je nezamisliva. Što je još gore, bilo je to neodgovorno i sumnjivo. Glasanje je bilo zvijezda vodilja, cjelokupnost građanskog života. Zamišljanje drugih mogućnosti, čak ni apstraktnih, nije ulazilo u računicu.
Kad je razgovor prešao na manje zaoštrene teme, šutio sam. Ubrzo sam postao prilično ljut, jer je postojala jasna stvarnost od koje nisam mogao odustati: njihov politički jezik, a ne moj, nije bio na mjestu u Bejrutu. Da se rasprava odvijala u Sjedinjenim Državama, nema sumnje da bih bio uznemiren, ali u Bejrutu se razgovor činio kao uvreda cijelom Bliskom istoku. Ovdje smo imali skupinu zapadnih profesora, koji su vrlo fino zarađivali za život u jednoj arapskoj zemlji – na sveučilištu na kojem su diplomirale stotine anticionističkih revolucionara – i koji su unatoč svemu tome osjetili potrebu kazniti Palestinca zbog odbijanja da pristane na bilo koji oblik cionizma, ma koliko progresivno taj oblik zvučao. Nešto je u cijelom prizoru djelovalo duboko uznemiravajuće. Možda je to bila spoznaja da je moja grupa oponašala logiku kolonizacije, revno opčinjena tvrdoglavom raznolikošću američke iznimnosti.
Tako je bilo i među cijelom ljevičarskom akademskom klasom, osim možda one manjine za koju je Sanders bio malo previše pikantan. Uobičajeni rituali konformizma i međusobnog optuživanja prestali su biti implicitni ili neizrečeni; iznenada je intelektualna avangarda napadala svakoga tko je bio dovoljno drzak da se ne slaže. Pridržavanje logike elektoralizma neizgovoreni je preduvjet za akademsku ili medijsku karijeru. Odbijte i mogućnosti će brzo presušiti. Elektoralizam je više audicija karaktera nego politički lakmus test. Kad dođe do pobune, liberalna elita mora znati da ćete pragmatično reagirati, da ste na raspolaganju za držanje lekcija o odgovornijim oblicima prosvjeda. Moraju znati da ste skloni konformizmu, da vam je stalo do pristupa i uzlazne mobilnosti, da je iznimnost SAD-a adekvatno kolonizirala vašu intuiciju, da ste sposobni za radikalizam samo u teoriji. Odbijanje podrške Bernieju Sandersu – ili, točnije rečeno, odbijanje napuštanja Palestine u korist političara – bilo je najštetnije što sam za svoju karijeru ikada napravio.
Prevela Ivana Perić
