Nije danas na Baniji i Kordunu teško pronaći povratnika ili porodicu koji muku muče jer im u raštrkanim selima i zaselcima mnogo toga od životne važnosti nedostaje: neki nemaju vode a neki struje, neki do prvog dućana ili doktora moraju satima pješice ili vozilom po neodržavanim putovima, a gotovo svi mjesečno primaju tek crkavicu od koje se jedva preživljava. Uspiju li uz puno truda i nakon puno vremena riješiti koji problem, nešto lakša svakodnevnica probudi u njima novu nadu i novi optimizam.
Milan Lalić iz Malog Obljaja, odnosno zabačenih Dukića, zaselka petnaestak kilometara južnije od Gline, mogao je lako radi jednog kurioziteta završiti i u Guinessovoj knjizi rekorda; taj je povratnik, naime, tek prije nekoliko dana - nakon više od dva desetljeća – dobio struju, čime je bar djelomice prekinuto čamljenje cijele njegove obitelji u mraku. Taj, za cijelu porodicu željno iščekivani doživljaj, da im električar spoji posljednju žicu na kuću, nije želio propustiti ni potpredsjednik Vlade Boris Milošević.
- Previše je vremena do ovoga trebalo proći. U mraku smo bili od povratka davne 1996. Svašta se u međuvremenu događalo. Cijelo smo se vrijeme zapravo borili s vjetrenjačama i još se borimo: dugo nismo imali vode, signala za mobitel i telefona još nema, više smo puta bili pokradeni, put do kuće nam je nikakav, primanja su nam skromna i sve dalje tako, nikako. Ali, evo, danas dobismo struju, pa našoj sreći nema kraja – kaže nam Milan.
Nije Laliću uvijek bilo tako teško. Rođen je u banijskim vrletima, imao je sretno djetinjstvo jer je i njegova porodica, pored tolikih drugih, pristojno živjela od svog rada na poljima i njivama. Izobilja, doduše, nije bilo, ali je zato kruha i veselja bilo vazda u dovoljnim količinama. Osim toga, kad je Milanu bilo dvadesetak godina, u početku 1970-ih, u selo je bila uvedena struja. Svaka je kuća, pored plaćanja priključka, dala sate i sate radnog doprinosa kroz kopanje rupa za bandere. Skidale su se i šunke s tavana za radnike tadašnje Elektre da bi žarulje u domovima što prije zasvijetlile. I svijetlile su im sve do kolovoza 1995., kada su pred grmljavinom topova pobjegli prema Bosni, pa još dalje, do Srbije. Svi Lalići - Milanova majka Milka, otac Ljuban, supruga Živka te djeca Jovica i Svjetlana – ponijeli su sa sobom tada tek po par zavežljaja. Šest krava, desetak svinja i drugih životinja ostade na livadama zavičaja, a oni se skrasiše kod rodbine u Beogradu. Šest godina kasnije, vratiše se u do devastiranu i pokradenu kuću. Ponovnom uvođenju struje najviše obradovala mama i baka Milka, danas vitalna starica kojoj nikada iz glave nije izišla misao da joj je prije 'samo' pola stoljeća takva energija bila nešto najobičnije i najprirodnije na svijetu.
- Ugradili su nam u međuvremenu dobri ljudi sunčane kolektore, ali to ti je, moj sinko, sve nešto nestabilno i šareno: ako nema sunca, nema ni struje, pa ti sad planiraj kad će se naoblačiti. A sad smo, evo, opet umreženi, pa nam se televizor i frižider neće više samo tako gasiti. Kako je bilo s vešom, da i ne govorim: k'o da smo u vremenu mojih baba! Imam 1.200 kuna mirovine, ali moj Milan nema još ništa, čeka da stekne nekakve uvjete, pa s tom crkavicom prepinjemo iz dana u dan. Istina, imamo nešto kokošiju, desetak ovaca, sami obrađujemo vrt, pa sve tako klimavo nekako izguramo. Al' od danas će sve biti bolje, jer smo napokon dobili struju - Milka Lalić. Da putovanje kroz hrvatsku 'dugu mračnu noć' nije bilo nimalo jednostavno, potvrđuje i Milan.
- Otišao sam prije šest-sedam godina u Elektru vidjeti što će biti sa strujom: rekli su mi da nije problem dovesti je do nas, jer treba postaviti samo dvadeset bandera na mjesto onih koje su nepoznati lopovi posjekli pa odnijeli žice, ali da imovinskopravni odnosi vezani uz našu kuću nisu sređeni. Zato sam uzeo advokata i dobro ga platio za posao obavljen u godinu dana. No kad sam s 'čistim' gruntovnim izvatkom opet otišao u Elektru, rekoše mi da je to projekt vrijedan pola milijuna kuna i da za njega sada nema novca. Bio sam zaprepašten, pa sam predložio da sam u svojoj šumi posiječem dvadeset stabala kestena za bandere, da ih postavimo gdje su nekad bile. Ponudio sam i da sam kopam rupe, a oni tek da postave i spoje žice. I priključak bih platio svojim novcem, pa sve skupa ne bi smjelo doći ni pedeset hiljada kuna, a kamoli pola milijuna. Eh, kazaše mi da to tako ne može, pa smo tako sve do danas čamili u mraku: zasvijetlismo opet zahvaljujući angažmanu Vlade i našeg Srpskog narodnog vijeća, kojima nikada nećemo moći u dovoljnoj mjeri zahvaliti na svemu što su za nas učinili – protumačio nam je Milan. Boris Milošević dobro razumije koliko nekoj povratničkoj obitelji može značiti priključenje na niskonaponsku elektromrežu.
- Ovo je priključenje realizirano u sklopu projekta koji SNV provodi zajedno s Vladom i Hrvatskom elektroprivredom, a to je sanacija i obnova niskonaponske mreže za sve koji su struju imali prije rata. Projekt će u potpunosti biti dovršen sljedeće godine: ove će biti priključeno dvije stotine domaćinstva, a 2022. još stotinjak. Cijeli će posao stajati više od pedeset milijuna kuna, a financirat će se iz HEP-ove blagajne - objasnio nam je potpredsjednik Vlade RH.
Dakle, prema njegovoj procjeni, struju treba dovesti do još tristotinjak povratničkih porodica; nesumnjivo je da su snažan angažman i kontinuirani napori bili presudni za sve što je dosad napravljeno i što još valja obaviti, pogotovu zna li se na kakve se sve prepreke nailazilo, a i još se nailazi. A dok traje takvo preskakanje zapreka, zanimljivo je podsjetiti na činjenicu da prema hrvatskom Zakonu o socijalnoj skrbi i nekim drugim aktima struja još nije definirana kao osnovna životna potreba.
