Delimir Rešicki postavio je, posebno u svojim kasnijim, ‘postkvorumaškim’ pjesničkim knjigama, upečatljiv koordinatni sustav za čitanje maglene ravničarske melankolije, a vjerojatno najzanimljivije ga je svojom ‘postpejzažnom’ lirikom u međuvremenu nadogradio Slađan Lipovec. Treća zbirka stihova nagrađivanog pjesnika mlađe generacije Davora Ivankovca uspješno se upisuje u naznačenu tradiciju, proširujući njezin horizont vlastitim intervencijama, pomičući barem za nekoliko centimetara dalje, u nepoznato, onaj žučni kamen koji je još u prethodnoj, Goranom za mlade pjesnike nagrađenoj knjizi ‘Freud na Facebooku’, pjesnik u vlastitom arealu izjednačio s međašnjim. Ishodišta joj je, čini mi se, koliko u nuštarsko-vukovarskoj svakodnevici njezinog autora, potražiti u spomenutim te još ponekom generacijski bližem opusu aktualne domaće pjesničke proizvodnje.
Pedesetak uvrštenih pjesama raspoređeno je u šest numeriranih ciklusa, pri čemu se zadnji sastoji od samo jednog izdvojenog sastavka, koji funkcionira kao neka vrsta epiloga. Na labav način rukopis slijedi hod godine. Na početku čvrsto dominiraju jesenje magle (‘Rezanje magle’ naslov je također pjesnikovog prvijenca), vlaga, blato, mraz, sjeverci i ubojita zimska studen, zatim slijedi otopljavanje, rast i proljetno bujanje, dok se na kraju u retke uvlači statična omara ljeta, koja kulminira kolovoškom, zelenkastom tamom. Početak je, k tome, primarno obilježen eksterijerima, pustoši ravnice, njiva, oranica, padalinama preopterećene ilovače i snježnih groblja, dok će nastavak donijeti uspostavu interijera, preseljenje u sobu, kuću, u svakom slučaju iza zidova, među beton, crijep i cigle, gdje nastupa proljetno čišćenje. Bršljan koji se isprve, u eksterijeru, penje iz zemlje i duž kičme hvata u kosu, sada prijeti kao pošast izvana, s one strane zida buja diluvijalna era iza spuštenih roleta, / napreduje invazivni bršljan. Tu je opasnost bršljana, zarastanja, preuzimanja od strane njegove vitalne tame moguće čitati i kao metaforu depresije, bolesti, zatvaranja kojem se valja oduprijeti. Analiza medijalnog simulakruma, digitalizacije i komunikacijskog otuđenja te hipertehničke ere iz prethodne knjige potisnuta je u drugi plan, no ipak se paralelno s ‘horizontalnim’, htoničkim fonom ispleće ‘vertikalna’ motivska mreža svemirskih brodova, satelita, drugih planeta, kometa, elektroničke pošte i high-tech gadgeta.
U drugi plan pada ironija i mjestimice gorki cinizam ‘Freuda’, dok je ranije naznačeni lirski potencijal razvijen u dominantu. Ivankovac se sada čvrsto oslanja na metaforu (u više navrata javlja se i svojevrsna ‘kraćena metafora’, pri čemu je pomoćni glagol zamijenjen dvotočjem – pauk uhvaćen u paučinu: revizija sadašnjosti) koja je najčešće upečatljiva, jasno isprativa i istovremeno asocijativno razigrana, uz poneko ‘brzopotezno’ iskliznuće (sjećanje je vjetar epidemije). Određeni pad u konzistenciji rukopisa dade se iščitati u trećem ciklusu, koji je nešto nefokusiraniji od ostatka, djeluje prije kao zbir manje ili više uspjelih stilskih vježbi nego kao njegov integralni dio. Ciklus, međutim, uključuje i pjesmu ‘Ponornica’, jednu od najboljih u knjizi, neku vrstu apoteoze stvaranja riječju, i to prije svega pjesničkom: napišem šuma i bude šuma Anke Žagar prije nego neka bude svjetlo! nepoznatoga autora. Dobrih pjesama u ovoj knjizi koja ne zanemaruje ni društveni i materijalni kontekst svog nastanka, te je premrežena referencama na državu i njezine aparate, ekonomski sistem zasjeo za vrat domovini koja se prema djeci odnosi maćehinski, zemlju koja je pogrešna, obećana drugima, i više je nego dovoljno, i svakako je se isplati čitati. Istaknimo, na primjer, ‘Sjeveroistočni’, ‘Pjesmu sjenu’, ‘Zasjedu’. I za slučaj da vam izravni, osobni uvid u melankoliju i metafiziku ravnice još uvijek izmiče, Ivankovčev je rezime porazno jasan: samo to, jedina konstanta, jedan život u ravnici, / mnogo smrti.
