Iako apsolutni brojevi nisu veliki, a i oni relativni zamjetno su manji nego, primjerice, u susjednima Sloveniji ili Srbiji, u Hrvatskoj se već neko vrijeme štampa previše pjesničkih knjiga. Uredničko-izdavački filteri postali su notorno porozni, što rezultira poplavom uknjiženih uradaka koji ne premašuju domete društvenomrežnih bespuća ili, u najboljem slučaju, dobacuju do razine manje zahtjevne periodike.
Jedino gore od poplave kvalitetno uvezanih i lijepo opremljenih, a posve besmislenih pjesničkih svezaka bio bi njihov potpuni izostanak, tj. radikalna redukcija proizvodnje, upravo čime bi, nažalost, mogao rezultirati novi model otkupa knjiga za narodne knjižnice, koji je nedavno inauguriralo Ministarstvo kulture i medija. No dok nas taj tihi tajfun ne utrne, ostaje nam prepustiti se luksuzu: lamentu o najnovijim čudesima portfelja inače ponajboljih izdavača.
"Bojler koji ne radi" druga je pjesnička knjiga dominantno uz kazalište vezane autorice Hane Kunić (1994.). Oni koje bi naslov mogao asocirati na slikovnicu ne bi bili posve u krivu – pjesme su popraćene autorskim ilustracijama, doslovnim, infantilnim prikazima predmetnih bojlera, sidra, kaktusa itd., doodleovima koji su ponekad umetnuti u same pjesme ili s njima dijele prostor stranice, i koje je na prvi pogled teško razumjeti izvan konteksta Instagrama ili neke slične platforme, ne bi li se stihovni sadržaj, jelte, "uhvatio za oko", učinio se "vizualno atraktivnijim".
S prepuštanjem pjesmama postaje jasno da su potonje zapravo posve adekvatna reprezentacija samoga tekstualnog materijala. Izvana, knjiga je konceptualizirana, podijeljena na dva manje-više proporcionalna ciklusa, naslovljena "Boiling bojler" i "Bojler na servisu", a u sve nas uvodi paratekst posvete "svima onima koji su me naučili da nekad i nije loša stvar istuširati se ledenom vodom".
Kroz čitav svezak pjesme su isporučene bez interpunkcije i velikih početnih slova, mahom u stihu, a mjestimice i u proznom slogu, gdje postupak rezultira dojmom neke vrste iz konteksta iskorijenjenoga "automatskog pisanja". Većinom se sastavci ipak oslanjaju na neku svakodnevnu situaciju, anegdotu, geg ili dosjetku, ili jednostavno imaju strukturu "fore".
Te male gnome "za svaki dan" nerijetko su oblikovane kroz dijaloške i apelativne obrasce, ispisane redom vrlo kolokvijalnim jezikom, onako kako bi, pretpostavimo, trebala zvučati neka opuštena, "kul poezija za mlade". Kada se autorica odluči na pjesnički ambiciozniji arsenal i upusti se u, primjerice, igre riječima, dobijemo one stoput prožvakane poput do sada / dosada ili, u slučaju odavanja rimi, uparivanje kraja i beskraja.
Prvi ciklus, u kojem naslovni bojler "kipi", kipti od ideja i prizora putovanja i egzotiziranih dalekih krajeva, težnje za nečim drugim, izvanjskim, "filmskim". Uspostavlja se opozicija između "njihovog" i "našeg" svijeta; konzumerizma i površnosti naspram umjetnosti i produhovljenosti, no problem je što predmetne iteracije potonjeg nisu daleko od vlastitih navodnih antinoma.
Drugi dio knjige seli se u svemir i svenemir – Saturn i Jupiter neumorno kruže, Apollu nestaje goriva, a na ilustracijama "mali zeleni" čiča-gliša pije kavu u kafiću, na nekom međuzvjezdanom korzu. Javljaju se prirodoznanstveni motivi, pjesmice o Einsteinu i nogometu u kojima dosada je dosadna / zabava je zabavna i relativnost je relativna / slučajnost je slučajna, kvartaške "rokenrol" anegdote i parafraze tekstova grupe Pips, Chips & Videoclips.
U otključavanju inače zakučaste simbolike bojlera pomoći će nam, ponovno, ilustracije. Na uvodnom crtežu uz prvi ciklus čiča-gliša djevojčica se smije, dok je na početku onog drugog luk usta upravljen nadolje. U pitanju su, dakle, moguće ciklus otkrivanja života punim plućima i ciklus loma, inercije, izgubljenosti… u sve(ne)miru.
Djevojčica na naslovnici, dovodeći stvari u ravnotežu, umjesto usta ima neutralnu točkicu. Zametci volje da se tekstu pristupi ozbiljnije, strukturiranije i s nešto više ambicije vidljivi su primjerice u sastavcima poput "tko je ubio maca millera", "rezime" i "Palac Koji Viri Iz Poderane Čarape". Oni nagovještavaju da bi, uz mnogo više čitanja i mnogo više pisanja, u svemu jednom moglo biti i poezije.
Ostalo se gubi u infantilnim pokušajima dopadljivosti. I to ne treba zamjeriti autorici. Ona odabranome prosedeu pristupa dosljedno. Urednički je odabir, naprotiv, mnogo manje shvatljiv. S druge strane, treba uvažiti i sasvim realnu mogućnost da nižepotpisani nije drugo do loše ostarjelo, dežurno brundalo, koje to jednostavno ništa ne kuži.
