Navid Kermani pridružuje se koloni od dvadeset i pet tisuća indijskih bezemljaša koji autocestom marširaju prema Delhiju. Traže agrarnu reformu, ustavom zajamčenu podjelu državnog zemljišta, komadić tla na kojem bi se mogli prehraniti, na koji bi mogli stati. Mnogi su stari, mnogi su bosi. Muškarci svoj zavežljaj od plastične folije nose na ramenu, žene na glavi. Iza zaštitne ograde promet je u zastoju. Vozači ne djeluju oduševljeno. Uz maleni Suzuki, na čijem stražnjem sjedalu sjedi žena koja telefonira, njemački reporter pronalazi odbačeni ilustrirani časopis. U njemu televizijska voditeljica govori o svom odmoru na Maldivima. Unajmili su bungalov, s tri strane okružen morem. S bazenom, bilijarskim stolom i barom. Postojala je i jedna skuplja kategorija za devetsto dolara po noći: But why complain when I had a jacuzzi in my bathroom.
‘Izvanredno stanje. Putovanje u uznemireni svijet’ možda je najbolje bilo predstaviti zajedno s Marquezovim ‘Putovanjem po Istočnoj Europi’. Budući nobelovac javio se 1957. iz zatvorenih svjetova Istočne Njemačke, Čehoslovačke, Poljske, Mađarske i SSSR-a. Pola stoljeća kasnije Iranac rođen u Njemačkoj putuje od Indije, Kašmira i Gudžarata, preko Pakistana, Afganistana, Irana, Iraka i Sirije, do Palestine, Kaira i preko mora, do Lampeduse. Posrijedi je geografski gotovo neprekinut prostor, obilježen siromaštvom, ratovima, pogromima, stranim okupacijama, vjerskim sukobima, revolucijama i migrantskim valovima.
Svijet iz kojeg se javio Marquez vidio je malotko izvan Istočnog bloka. Svijet iz kojeg se javlja Kermani u svakodnevnom je internetskom i televizijskom strimingu, neprekinutom nizu vijesti, reportaža, dokumentarnih i igranih filmova, romana i publicistike. Marquezov je cilj bio prekinuti šutnju u komunikacijskom kanalu, Kermanijev je prekinuti buku. Iz zone iz koje se javlja pristiže nam bujica holivudskih filmova iz indijskih slamova, nezavisnih filmova s afganistanskih ratišta, romana-hitova autora izbjeglih iz Libanona, Iraka, Afganistana i Indije, i zajedno s njima, autobiografija američkih generala. Internetske i televizijske vijesti svakodnevno nas zasipaju krhotinama slika iz izbjegličkih logora, izjavama raznoraznih vojnih zapovjednika, vijestima o broju poginulih na ovom ili onom ratištu, u ovoj ili onoj nesreći. Ali kako sva ta bujica zamre kada čitamo o afganistanskom pastiru koji, ne uspijevajući zatomiti prirođeni smiješak, u bolnici priča Kermaniju kako mu je zbog budalaste znatiželje mina odsjekla ruke. Kako najednom buka postane prigušena kada se na pastirovu ‘budalaštinu’ zasmijulje i njegovi rođaci. Kermani pita hoće li mu po povratku u selo itko pomoći, država ili neka humanitarna organizacija. A pastir odgovara, bog će pomoći. Pa se opet nasmije.
Navid Kermani izjašnjava se kao musliman, šijit, a obilaske džamija i svetišta često koristi i za molitvu. Ujedno, Kermani je i sekularni Evropljanin, prosvjetiteljske tradicije, čiji je svjetonazor oblikovalo odrastanje u Njemačkoj. Ne bi to trebao biti najvažniji biografski podatak uglednog njemačkog pisca, publicista i doktora orijentalnih znanosti. Ali kako Evropa izgleda lijepo i veliko s ovakvom imigrantskom djecom. ‘Izvanredno stanje’ zbirka je politički preciznih i literarno živopisnih reportaža. U kojima se uz slike iz Kabula, Bagdada i Damaska reflektira i ono najbolje od Berlina, Pariza i Bruxellesa.
