‘Vladar sjena’ polazi od jedne fotografije. Portreta osamnaestogodišnjeg falangističkog poručnika Manuela Mene. Nakon pogibije mladića u bijeloj uniformi, u bici na Ebru pred kraj Španjolskog građanskog rata, obitelj je načinila sedam uvećanih kopija fotografije. Jedna je dominirala blagovaonicom Manuelove majke do njezine smrti, šest je razdijeljeno između njegovih šestero braće i sestara. Od tih šest jedna fotografija će završiti u Barceloni u radnoj sobi pranećaka Manuela Mene, pisca Javiera Cercasa. I eto nas, u pet rečenica, u romanu detekcije, usred španjolske obiteljske drame i španjolske povijesne tragedije.
Cercas je već u nekoliko navrata rekonstruirao anatomiju frankizma i Falange (sve prijevodi Silvane Roglić u izdanju Frakture). U ‘Salaminskim vojnicima’ rekonstruirao je ratnu odiseju Rafaela Sancheza Mazasa, fašističkog Lorce koji je preživio svoje strijeljanje. U ‘Anatomiji jedne pobune’ ispisuje biografije šestero glavnih aktera u puču iz veljače 1981., kada je potpukovnik Tejero mahao pištoljem u parlamentu. Sada priča o španjolskom fašizmu iz neposredne, neugodne blizine: same obitelji Cercas.
Priča o prastricu Manuelu Meni čekala je da bude napisana dok Cercas ne postane velik i slavan književnik. Pisac ju je odbijao napisati, nije znao kako je napisati i odgađao je njezino pisanje. No kada je njegovo ime postalo sinonim za sam vrh suvremene španjolske književnosti, došlo je vrijeme i za obiteljski egzorcizam familije višestruko povezane s frankizmom i Falangom. Sanchez Mazas i Tejero samo su bili priprema za kosture iz obiteljskog podruma: djeda Cercasa koji je dvije godine bio vođa Falange Ibahernanda, Carolinu Mene koja je nakon rata psovala na ulici republikance povratnike i Manuela Menu, palog pobunjeničkog junaka, po kojem će frankističke vlasti nazvati jednu ulicu u rodnom Ibahernandu.
Parafrazirajući poznate riječi, Cercasov zadatak je identificirati, locirati, razumjeti, osuditi, defašizirati. To je obiteljska i šire španjolska agenda. Šire literarna agenda je samoispisivanje, autotekst pisca koji si deklarativno uskraćuje mogućnost da bude literat, da fantazira, udaljujući se od pouzdanih činjenica. Cercas ulazi duboko u frankističku povijest obitelji, ali i onu intimističku, u čijem središtu nije prastric, već mama. Uz majku priča započinje, uz nju završava. To su i neke od najboljih stranica. Kada piše o Španjolskom građanskom ratu, Cercas se penje na pozornicu na kojoj su stajali i Hemingway i Orwell i Picasso i Unamuno i Guillermo del Toro. Kada piše o obitelji, Cercas se penje na pozornicu na kojoj stoji majka, koja je s Javierovim ocem, dječakom u plavoj košulji i crnim hlačama Falange, prvi put razmijenila poglede na sprovodu Manuela Mene.
Trebalo bi sada napisati da je Cercasovo suočavanje s prošlošću, obiteljskom i nacionalnom, ono što i nama treba, da je ‘Vladar sjena’ model prevladavanja fašističkog nasljeđa kakvo može konstituirati samo zdravo društvo i kakvo je konstitutivno za zdravo društvo, no uzaludnim pokušajima dozivanja revizionističkih idiota pameti samo bismo učinili nepravdu onima koji su i kod nas pisali o fašističkim uniformama u vlastitoj obitelji (Jergović, Karakaš, Šnajder…).
