Krešimir Bagić autor je (stavimo li u zagrade niz znanstvenih, esejističkih, kritičkih i priređenih izdanja) prilično opsežnog i prepoznatog pjesničkog opusa od desetak pjesničkih knjiga, koje su se bez većih pauza redale od s Borisom Gregorićem podijeljenog prvijenca "Svako je slovo kurva" iz 1988. Recentne, nagradom Zvonko Milković nagrađene "Ponornice" istovremeno su heterogena, od pjesničko-proznog rasutog tereta sastavljena i konceptualno čvrsto uvezana knjiga, iako na posve drugačijem temelju od primjerice "Trebalo bi srušiti zidove" (2011.), gdje je, uz formalnu unifikaciju, integralna osnova bila zajednička implicitna priča.
U "Ponornicama" različiti su manje ili više prepoznatljivi nizovi, ciklusi, korpusi i lutajući tekstovi združeni u dinamičan patchwork, u kojem se zatim labavom periodom javljaju kao specifični pjesnički obrasci i načini, likovi, motivi, toposi. Diskurzivni je spektar pritom impozantan: u taktu istoga stroja govore stih i proza, bilješke, citati i parafraze, dnevnički zapisi, mikroeseji i marginalije, kratka priča, dijaloške i dramske vinjete, aforizmi i gnome, metatekstualni i autopoetički komentari. Uposlene pjesničke strategije sežu od svedenih, refleksivnih minijatura poput sastavka koji otvara knjigu – statične slike krajolika koji se, iako su u njemu eksplicite prisutni ljudi, doima kao ekfraza kakve mrtve prirode, ili na istočnjačke tradicije oslonjeni rani Poundov imažistički prizor – preko konstruktivističkih i letrističkih tehnika te naklona historijskim avangardama, do različitih istraživanja soneta, na primjer kada isti biva sastavljen samo od "akrostiha" s Krležinim imenom, ili "brisanog" soneta od novinskih isječaka, simptomatično (krasopisom!) naslovljenoga "stvarnost". Neki od tekstova – npr. "olujni pampero" – doimaju se kao da su zaista napisani u nekom drugom vremenu (u konkretnom slučaju, kvorumaškom izmaku osamdesetih), no za čitatelja je u principu nebitno je li u pitanju arhivski materijal ili parafraza, poetički hommage. Učestale promjene registra ne nastoje se prikriti ili omekšati, lomovi i šavovi jasno su vidljivi, a odabrani koncept ih upravo takvim i nalaže.
Ponornica kao kraški fenomen nosi dinamiku izloženog i skrivenog, naglog bijega od pogleda i ponovnog pojavljivanja na (ne)očekivanom mjestu. Pojedine dijelove takvog toka skloni smo percipirati kao posve različite, nepovezane i samodovoljne cjeline, iako je u pitanju vodeni basso continuo. Bagićev naslov, međutim, ističe gramatički plural. Time kao da nas želi odalečiti od čitateljski primamljive ideje središnjeg, unificiranog i mjestimice tek zakamufliranog toka, i nasuprot tome uputiti na nepredvidivu, polimorfnu, gdjekad praktično neisprativu strukturu poroznog kraškog podzemlja; izvorno heterogenu prirodu knjige, ali i teksta općenito. Ne treba zanemariti da se ponornice u knjizi riječju javljaju u medijskom kontekstu, kad ispod betona "vriju vijesti ponornice". Ovu je krovnu metaforu, dakle, moguće, možda i nužno protegnuti na područje aktualnog, ponekad radikalnog preoblikovanja strukture naše pažnje, znanja, moguće čitave ličnosti.
Sastavci su numerirani (od 1. do 105.), a tek povremeno su uz redni broj istaknuti i naslovi. Odnos prema pravopisnoj normi je, s obzirom na tip teksta, različit; u stihu su izostavljena velika početna slova, a interpunkcija je reducirana. Ironija Bagiću nije strana, a javit će se i humorni obrati i poante, kao u sastavku o Severovom dnevničkom spomenu nogometa. Bagić kroji diskurzivno zaigran, apelativan tekst, gradeći knjigu od fragmentarnog, usputnog, tekstualnih odjeka te tragova pročitanog, kao namjerno se odmičući od ideje koju je Bogdan Popović odavno sažeo u "celu lepu pesmu". I to je, međutim, jedna od tekstualnih maski: sastavak pod brojem 2. primjer je formalno čvrsto zaokružene, upečatljive, "lektirne" pjesme, koja čini i jedno od interpretativnih uporišta knjige. Paradoks "šutjeti / treba šutjeti / na sav glas", koji se poslije varira kao "prešutjeti / preko megafona" (a šutnja i tišina nas u knjigu također izrijekom uvode i iz nje izvode), otvaraju pitanje njezinih potencijala i ograničenja kao epitoma građanskog habitusa. Šutjeti se, naime, u nekim povijesnim okolnostima, zaista može gromoglasno. No isto u većini slučajeva podrazumijeva rizik da se nečujno sklizne u masu onih Gramscijevih "indiferentnih" koji, mahom na tuđu štetu, prešutno perpetuiraju status quo.
Eventualne prigovore moglo bi se uputiti na, za ukus ovog čitatelja, mjestimice pretjerano zaigravanje u posvetama i parafrazama (Tinu, Severu, Krleži) koje može rezultirati retoričkim preopterećenjem, i upotrebu rime, koja uglavnom dodaje dobrodošlu humornu notu ("osam osam / pogodi tko sam", "poskakuje prkosi / zdravo kako si / zdravo kako si"), no gdjegdje ("nestala je međa / nebo nema leđa", "umorni bas zapinje turira / da šaljem kurira? " ili dvaput upotrijebljeno "disanje / pisanje") može zazvučati izvještačeno.
Inače, Bagić je sastavio vrlo neobičnu, interesantnu, apartnu knjigu-igru s višestrukim duplim dnom, za čitatelja glatko protočan no kondenzirani kabinet pjesničkih čuda čiji će se ključevi još pojavljivati.
