Čim [zađe] u sedamdesete, većina književnopovijesnih i udžbeničkih sinteza počinje gubiti dah, postaje poprilično izbirljiva, da ne kažem škrta – piše sveučilišni profesor, teoretičar i pjesnik Krešimir Bagić, tumačeći zašto je vlastiti književnopovijesni pregled odlučio otvoriti upravo sedamdesetima. Kao drugi razlog Bagić navodi činjenicu da je na seminarima Zagrebačke slavističke škole proteklih godina održao niz uvodnih predavanja o hrvatskoj književnosti od 1970. naovamo, svako o po jednoj dekadnoj sekvenci. Struktura njegovog ‘Uvoda u suvremenu hrvatsku književnost 1970.-2010.’ (Školska knjiga, Zagreb, 2016) otud se gotovo sama nametnula: čine ga četiri velika poglavlja, od kojih svako nastoji mapirati književni i paraknjiževni kontekst jednog desetljeća.
Ipak, čitanje Bagićeve knjige brzo će nam otkriti da se navedeni razlozi poklapaju s drukčijom, možda latentnom ali ne manje snažnom motivacijom za postavljanje polazišta u sedamdesete. Riječ je o simboličkome naboju koji ova dekada nosi u hrvatskoj državotvornoj, identitetskoj doktrini: kao vrijeme tzv. hrvatskog proljeća i jačanja republičke autonomije unutar jugoslavenske federacije, sedamdesete figuriraju kao početak procesa nacionalnog oslobođenja čiji bi vrhunac predstavljala samostalna država, slobodna od tuđih etničkih (Srbi) i ideoloških (socijalizam) ‘pritisaka’. Ovu paradigmu Bagićev ‘Uvod’, od teksta o pokretu iz 1971., preko onog o ratu devedesetih, do prikaza ‘postsocijalističkog’ razdoblja, dosljedno uprizoruje.
U nastojanju da ‘elemente povijesnog, ideološkog, tehnološkog i kulturnoga konteksta [suprotstavi] važnim književnim događajima, poetikama, literarnim tendencijama i diskurzivnim praksama’, Bagić je u svoju književnu povijest uključio i razmatranje filma, popularne glazbe, masovne kulture, te lokalnih i globalnih političkih događanja i kretanja. Njegov pristup mapiranju višestrukih konteksta književnosti prigodno je opušten, takoreći ‘rokerski’: piše jednostavno, razgovijetno, ne libeći se da artikulira eksplicitno subjektivne ocjene i vrijednosne sudove. Međutim, problem nastaje kad podjednako ležerno prakticira i (auto)cenzuru. Recimo, u poglavlju o devedesetima Bagić gromoglasno šuti o aferi ‘vještica iz Rija’ – medijskom linču nekolicine ‘antihrvatski’ orijentiranih spisateljica – premda je posrijedi ‘važan književni događaj’ par excellence, krucijalan materijal za društvenu i kulturnu kontekstualizaciju kakvu proklamira za svoj cilj! Općenito, djelovanje hrvatskog nacionalizma u književnom polju, kako za vrijeme Jugoslavije tako i u postjugoslavenskim vremenima, za Bagića naprosto nije tema.
Da je sposoban za argumentirano polemičko pisanje Bagić demonstrira, između ostalog, kad kritički razmatra FAK. Originalnost pokazuje kad medijsko-kulturne narative o Sanaderu, Gotovini i Kostelićima analizira kao ‘priče’, tj. kao proizvod suvremenog folklora i predaje. Jasno, kao i većini sličnih pregleda, i ovom njegovome možemo spočitati niz problematičnih sudova, paralela i kontekstualizacija; na neke od njih je pronicljivo ukazao Damir Radić u svom prikazu knjige za Treći program Hrvatskog radija, zasad jedinom kritičkom osvrtu na koji je naišla (tekst je dostupan na mreži). Ipak, takvi nedostaci sekundarni su u odnosu na one koji proizlaze iz zacrtanog (usvojenog?) ideološkog okvira.
Bagićev stil pisanja u kombinaciji s vizualnim oblikovanjem Sandre Bolfek od ove knjige čini lijepo i pregledno štivo, miljama daleko od uštogljenosti kakvom se još uvijek odlikuju mainstream domaće književne historiografije. Nažalost, internaliziranjem općih mjesta dominantne ideologije autor ‘Uvoda’ je svome poduhvatu unaprijed odredio porazno tijesne granice.
