U prostoru Društva arhitekata Zagreba u toku je izložba pod naslovom "Baština međunarodne suradnje: afrički i azijski radovi hrvatskih arhitekata". Nositelj projekta je udruga Bacači sjenki, ujedno i suradnik u realizaciji izložbe, a partneri Društvo arhitekata Zagreba i zagrebački Arhitektonski fakultet. Kroz izložbu su nas provele kuratorice i autorice postava Mojca Smode Cvitanović i Marina Smokvina. Ona je skromna opsegom i postavom, ali vrlo informativna. Sastoji se od deset stolova, informativnih cjelina, na kojima su obrađene teme od radova na pojedinačnim građevinama do nacrta cijelih urbanističkih projekata gradova. Tu je još nekoliko panela, na jednome je timeline događaja koji se opisuju, a prikazuje se i nekoliko video uradaka i film o današnjem stanju arhitekture u pojedinim zemljama i novim, znatno skromnijim projektima, u koje su uključeni ljudi iz naših krajeva. Taj otvoreni završetak, tj. pogled u moguću budućnost novih projekata, onkraj slavne prošlosti uglavnom iz 1950-ih i 1960-ih godina, posebno je važan voditelju udruge Bacači sjenki Borisu Bakalu, jer, kako nam je rekao, izvodi iz začaranog kruga historicizma i naglašava da vrijeme, iako je teško i neizvjesno, nije stalo. Radi se o tri recentno izvedene škole u Africi, onoj u Kivumu u Ruandi (2016 - 2019.), jednoj javnoj školi u Gani (2018.), te vjerskoj obrazovnoj instituciji, također izvedenoj u Gani (2020. godine).
Divergentno širenje naše arhitekture nemoguće je razmatrati izvan društveno-političkog konteksta toga vremena, a rezultat je vanjske politike socijalističke Jugoslavije
Centralni dio izložbe zapremaju dakle fotografije i podaci o objektima, koje su naši poznati arhitekti, ali i institucije, te, nadasve građevinska poduzeća, izveli u zlatno doba Pokreta nesvrstanih, a koje se poklopilo s procesom dekolonizacije i nastanka novih društvenih sistema u Africi i dijelovima Azije. Kako u letku koji prati izložbu kažu autorice, ovo divergentno širenje naše arhitekture u prostornom i organizacionom smislu nemoguće je razmatrati izvan društveno-političkog konteksta toga vremena, a rezultat je vanjske politike socijalističke Jugoslavije, vođene idejom nesvrstavanja. No to ne znači da je postojao samo jedan put saradnje. Upravo ovih deset cjelina naglašava raznovrsnost i heterogenost pristupa koji su se primjenjivali u toj "ekspanziji" u Treći svijet. Autorice pišu: "S ekonomskog stajališta moguće je diferencirati skalu od gospodarski značajnih, do sasvim individualnih poslovnih, pa i migracijskih poduhvata. Iz perspektive neposrednih radnih okolnosti najizraženija je opreka u mjestu izrade projekata pri čemu se određena dokumentacija 'izvozi' iz hrvatskih biroa, dok druga nastaje temeljem višegodišnjeg rada u međunarodnom okruženju stručnjaka na samoj lokaciji."
"Kriterij nam je bio značaj samoga djela", govori nam Mojca Smode Cvitanović. "Tako imamo stručnjake koji su djelovali kao stručnjaci tehničke pomoći, a to znači da ih je neka naša organizacija slala da u pojedinoj instituciji zemlje u razvoju, gdje je nedostajalo kadra, na nekoliko godina zapune to radno mjesto. Tako je Branko Petrović bio glavni arhitekt Ministarstva javnih radova i komunikacije Etiopije, što je onda dosezalo razinu nekog diplomatskog značaja. Sličan slučaj je tehnička pomoć Jugoslavije Gani, gdje je Miro Marasović bio voditelj Projektnog ureda sveučilišta u Kumasiju, novostvorenog projekta koji je nosio ime Kwame Nkrumaha, a on mu je, uz to što je bio predsjednik Gane, bio i rektor".
Nacionalni muzej u Alepu, djelo Zdravka Bregovca i Vjenceslava Richtera (Izvor: Arhitektura, 1- 6, 1956.)
Kasniji primjer je onaj sa Zelenortskih otoka, jer je Portugal, za razliku od Britanije i Francuske, kasnije napustio svoje kolonije. Specifičan položaj Jugoslavije bio je u tome što takvu vrstu pomoći ili posla zemlje domaćini nisu shvaćale kao nastavak kolonizacije, što bi se moglo reći u slučajevima kada su bile angažirane zemlje s tadašnjeg Zapada, pa i Istoka. Sve je to ovisilo i o izabranom političkom putu pojedine zemlje, no u Africi su npr., rješavaju nas predrasuda autorice, kao graditelji bili prisutni svi, tj. stručnjaci iz brojnih zemalja Prvog i Drugog, tzv. razvijenog svijeta. Grubim sociologiziranjem moglo bi se zaključiti da je i slučaj Jugoslavije bio posljedicom činjenice kako je, nakon što je naša zemlja tokom 1950-ih i 1960-ih bila dobrim dijelom izgrađena kroz obnovu, sada taj građevinski stroj trebalo zaposliti negdje drugdje. Popis firmi koje su mogle izvoditi zahtjevne radove zaista je impozantan. Radi se o desecima poduzeća samo iz Hrvatske. Spomenimo ovdje tek nekoliko njih: Hidroelektru, Tehniku, Vijadukt, Tempo, Industrogradnju i Ingru.
Naše firme i arhitekti su najveći kompleks izradili u libijskom Homsu. Za vrijeme Gadafija tu je napravljena mornarička baza, popratno stambeno naselje, a lijep primjer je i modernistička džamija, rad Žarka Vinceka, koji je nažalost ostao projektom
Uz to stoji i činjenica da smo imali generaciju dobro školovanih i isprakticiranih arhitekata, koji su svoje znanje stekli u obnovi naše zemlje nakon Drugog svjetskog rata. Spomenimo i samo neke od njih: Zdravka Bregovca, Vjenceslava Richtera, Lavoslava Horvata, Miru Marasovića, Branka Petrovića, Vladu Antolića (koji je radio za UN) itd. Oni su bili sposobni realizirati zahtjevne projekte na zavidnom nivou. Ovdje nema prostora da se upuštamo u stilističku analizu pojedinih građevina ili kompleksa, ili da ocjenjujemo urbanističke planove pojedinih utopijskih gradova (od čega se većina zamišljenog često i, zbog političkih previranja, nije realizirala). No ono što općenito možemo reći jest da se radilo uglavnom o visokom modernizmu, dakle internacionalnom stilu. Na naše pitanje postoji li neka interakcija između tog ipak evropskog načina građenja i lokalnih tradicija, autorice odgovaraju tezom da modernizam jest bio internacionalni stil, ali da on nema neke izvorne zemlje porijekla. "Lokalne prilagodbe" nisu bile puko provincijalne, već se uvijek gledalo da se naslone na kulturu, klimatske uvjete, ako već ne i tradiciju (jer bilo je to vrijeme težnje za novim) pojedinih sredina.
Generalni urbanistički plan Conakryja, Gvineja (Izvor: Urbanistički institut Hrvatske, 1963.)
U nemogućnosti da iscrpimo sve primjere, izabrali smo četiri reprezentativna kompleksa kao ilustracije za našu prisutnost u spomenutim dijelovima svijeta. Tako su Zdravko Bregovac i Vjenceslav Richter autori realiziranog Nacionalnog muzeja (Muzeja starina) u gradu Alepu u Siriji (1956.), čija sudbina je postala dramatičnom, obzirom na aktualni rat u toj zemlji. Interesantno je da taj rad autori nisu htjeli autorizirati i ne navode ga u svojim biografijama, a mi možemo samo nagađati zašto (da li zbog nemogućnosti nadgledanja izvedbe?). Iz popratnog filma vidimo akciju spašavanja tisuća artefakata iz zgrade muzeja koji se našao u ratnoj zoni. On je sada ponovo otvoren, no i same autorice izložbe imaju teškoću u komunikaciji s Alepom, pa ne znaju detalje sadašnjeg stanja objekta, a još manje kulturno neprocjenjivih artefakata u njemu.
Drugi fascinantan primjer je izrada generalnog urbanističkog plana Conakryja, glavnog grada Gvineje (na čemu se radilo od 1961. do 1963. godine). Tu je u glavnoj ulozi bio Urbanistički institut Hrvatske, a projektanti su bili Radovan Miščević i Franjo Gašparović. Kao i svi utopijski projekti moderne, i ovaj je ostao nedovršen i prekriven novim naslagama komercijalnijeg pristupa arhitekturi i planiranju, ali izvorna ideja bila je vrlo egalitarna i solidarna: izraditi uvjete za dostojanstveno stanovanje i život svih stanovnika grada. Poseban slučaj je kompleks univerziteta Kwame Nkrumah u gradu Kumasiju u Gani, što se sastojao od fakulteta, studentskog doma, kluba nastavnika i rezidencije rektora. Autori projekta bili su Miro Marasović i John Owusu Addo (1964 - 1968.), a on je do danas pretrpio samo minimalne preinake, osim rezidencije rektora, koja je sada sasvim preinačena. Iako nova arhitektura koja tu nastaje nema puno razumijevanja prema ovom sada već starom modernističkom sloju. Ali nije li to i naša sudbina? Rad je registriran i valoriziran na međunarodnoj razini. Ako ne računamo oduzimanje imena osnivaču Nkrumahu, pa onda opet njegovo vraćanje u 1990-ima. Naše firme i arhitekti su možda najveći kompleks izradili u Libiji, u gradu Homsu. Za vrijeme Gadafija (1976.) tu je napravljena mornarička baza, popratno stambeno naselje, a lijep primjer je i modernistička džamija, rad Žarka Vinceka, koji je nažalost ostao projektom.
Projekt Žarka Vinceka: džamija za stambeno naselje uz mornaričku bazu u Homsu, Libija, 1976. (Izvor: AS, Zagreb, 1979.)
Puno je tu još zanimljivih priča koje bismo mogli otvoriti. Takva je npr. ona jesmo li mi izvozili pamet dok su radničke ruke bile domaće. Tu nema jedinstvenog pristupa, no građevinski inženjer Zvonimir Žagar pričao je kako je u Gani tehnika bila na niskom nivou, pa je samo izvođenje radova, od miješanja betona na dalje bilo uglavnom ručno. Izgledalo je to poput izgradnje piramida. Samo bez robova, već s entuzijastičnim radnicima, koji su, kao i koju deceniju ranije u nas, bili ponosni što sudjeluju u izgradnji svoje novooslobođene zemlje.
Sve te priče nisu iz neke antičke starine, ta stare su tek oko pola stoljeća. No svijet se u međuvremenu toliko promijenio, socijalizam kao svjetski proces je zaustavljen, a sve to odražava se i na društveni položaj arhitekture, na onaj "Pametniji grad" o kome bi da govori cijeli projekt udruge Bacači sjenki. Što je od njega ostalo, što nam tek dolazi? Sigurno kombinirani i neujednačen razvoj urbanih cjelina, veliko raslojavanje u istovremenom propadanju cijelih zapuštenih kvartova i divljoj gradnji novih. Vratimo li se na utopijske primjere s današnjeg novog početka, one alternativne projekte škola u Gani i Ruandi, gdje smo opet bili uključeni, možemo zaključiti da oni traže nove puteve za izgradnju javnih dobara, u mnogo skučenijem prostoru današnjeg sistema donacija i karitativnosti, a u bijegu od velikog pritiska kapitala. Svugdje, pa i u arhitekturi i urbanizmu.
