Knjiga prerano preminulog antropologa i anarhista Davida Graebera o, doslovno prevedeno, skenjanim poslovima inspirativno je štivo pisano vrckavim, podosta neakademskim, svakodnevnim jezikom koji, vidimo, ne bježi ni od vulgarizama, pozitivno zavodi svojim tezama i čita se poput romana. No na kraju ostaje i pomalo paradoksalan osjećaj da je njen ne samo osebujan jezik nego i sadržaj uglavnom prednost, ali koja nije lišena mana.

Hoćemo li na kraju iščitavši knjigu saznati za razlog postojanja toliko besmislenih poslova u svijetu, koje uglavnom nesretni ljudi danas obavljaju? Ovisi što očekujemo. Ako se pozovemo na tezu samog autora da je to uglavnom posljedica prevage menadžerskih ideologija i da besmislene poslove izmišlja uglavnom taj sloj, dok to ne bi nužno morala biti posljedica postojanja kapitalizma kao takvog, knjiga će nas zadovoljiti. Ali njen naglasak na subjektivni osjećaj, osjećaj da živimo u depresivnom i tužnom svijetu u kojem je rad barem polovice ljudi obesmišljen, usran i ne ispunjava zadovoljstvom i realiziranošću one koji se njime bave, opet je paradoksalno plus i minus ove knjige. Plus zato što je autor antropolog i potpuno je opravdano što za svoj zadatak uzima subjektivni osjećaj sreće ili uglavnom nesreće ljudi, u društvu koje rad smatra centralnom kategorijom samoostvarenja, što je većina na psihološkoj razini kao fakt i prihvatila. Želimo li da ljudi budu sretni i ispunjeni, najprije trebamo vidjeti prepreke na tom putu. Zašto oni dakle nisu takvi? Sve to u tradiciji je i jedne verzije antiautoritarnog anarhizma, koji organizacije, a posebno državu, vidi kao osnovne smetnje u pokušaju ljudi da vode smislen život. No to je i granica ove osebujne knjige, jer ne raspolaže aparaturom kojom bi nesreću vidjela kao otuđenje, sve veće udaljavanje ljudi od proizvoda svoga rada (koji ne moraju biti stvari), zatim društva, pa onda i od samih sebe, kao i koncentriranje na proizvodnju profita kao jedinu racionalnost. Doduše Graeber, koji je i autor parole o 1 posto ljudi koji vladaju svijetom i 99 posto gubitnika u istom tom svijetu (bio je aktivan u pokretu Occupy Wall Street), kaže da samo vlasnici velikih korporacija vjeruju ili tvrde da vjeruju da živimo u najboljem od svih dosadašnjih svjetova, onome koji njeguje efikasnost, konkurentnost, prilagodbe i reforme za opće dobro. I izgleda kao da, zavedeni vlastitom ideologijom, misle da je svijet, valjda zato što oni u njemu enormno zarađuju, uistinu takav.

No za Graebera je istina u potpunoj suprotnosti između neoliberalnog samorazumijevanja i stvarnog društvenog stanja. Ljudi nemaju osjećaj da su efikasni, korisni, da je svijet zbog njihova rada bolje mjesto, nego upravo sve suprotno. I to vrijedi više za namnoženi sloj srednjih menadžera nego za klasične radnike u proizvodnji. Jedan znanac je u mome društvu na pitanje kako mu je na poslu u jednoj agenciji za odnose s javnošću jezgrovito opisao svoje iskustvo: "Stresno i dosadno." I Graeber razne savjetnike za ljudske resurse, koordinatore za komunikacije, istraživače za odnose s javnošću, financijske stratege, korporativne odvjetnike i slična zanimanja navodi kao ona koja su subjektivno i objektivno besmislena. Svode se na beskorisno prekapanje po papirima (danas u digitalnom obliku), izmišljanje posla zbog posla samoga, ukratko na nešto beskorisno. Pa kako to da su korporativni vlasnici privatnih tvrtki, koji se toliko ponose predrasudom da za razliku od parazitskog javnog sektora ne trpe neefikasnost i paze da svakog čovjeka kojeg zapošljavaju dobro iskoriste, dozvolili da im se desi takav golemi propust? Da im zaposlenici "dangube" viseći na elektroničkim gadgetima, izmišljajući razloge da kinje još nekoga osim samih sebe?

David Graeber

Besmislene poslove, usrane, dosadne i gadne, autor definira na sljedeći način: "Besmisleni posao je oblik plaćenog zaposlenja koje je do te mjere besmisleno, nepotrebno ili štetno da ni zaposlenik ne može opravdati njegovo postojanje, premda se, u sklopu uvjeta za posao, zaposlenik osjeća obaveznim pretvarati da tomu nije tako" (str. 37). Dakle, u besmislenim poslovima ima himbe, sadomazohizma, ali i momenata prevare, pretvaranja. Graeber nudi i klasifikaciju pet osnovnih vrsta besmislenih poslova, uz napomenu da je ona provizorna i mogla bi se lako širiti, ukrštati, ukratko izgledati drugačije (str. 54. i dalje). Te kategorije on naziva lakejima, nasilnicima, popravljačima, pro-formistima i žandarima. Što rade svi ti tipovi? Lakejski poslovi su oni koji postoje samo ili prvenstveno zato da bi netko drugi djelovao ili osjećao se važno. Otuda bujanje srednjeg menadžmenta, u biti slugu ili vazala, čija je jedina dužnost da usrećuju svog gospodara laskanjem i nekim sitnim dužnostima kojima se opravdava njihovo postojanje. Termin "nasilnici" koristi se metaforički. To su ljudi čiji posao sadrži elemente agresije, ali (što je i najvažnije) postoje samo zato što ih drugi angažiraju. Ovdje bismo mogli dodati da npr. plaćeni ubojice ne spadaju u tu grupu. Ustvari oni, po autoru, i ne rade neki posao (kao ni pljačkaši nemaju npr. redovnu plaću), pa u tom smislu njihov posao nije besmislen. U slobodnijoj interpretaciji, koja ima uporište u knjizi, mogli bismo anarhistički smjelo reći i kako bogati vlasnici kompanija danas kupuju vlade, a njih čine ljudi čiji bi opis posla, naročito na vrhu (predsjednici, premijeri) bio najbliži onome plaćenih ubojica. Oni ustvari nemaju posao (najmanje žive od plaće), ali imaju specijalne misije koje, prema logici onih 1 posto koji drže stvarnu moć, itekako imaju smisla. "Nasilnici" svoj posao doživljavaju kao odvratan, ne samo zato što osjećaju da mu nedostaje pozitivna vrijednost nego i zato što ga doživljavaju kao suštinski manipulativan i agresivan. Što pak rade popravljači? To su oni zaposlenici čiji je posao posljedica nekog tehničkog problema ili pogreške u organizaciji. Oni rješavaju probleme kojih ustvari ne bi trebalo biti. Izraz pro-formisti autor koristi za zaposlenike koji postoje jedino zato da organizacija može tvrditi da radi nešto što zapravo ne radi. Npr. da čuva okoliš iako ga zapravo uništava. Peta, zadnja kategorija su žandari, koji se dijele na dvije vrste. Prvi tip su oni čija se uloga u potpunosti svodi na dodjeljivanje posla drugima. Taj se posao može smatrati besmislenim ako sam žandar vjeruje da je njegova intervencija nepotrebna i da bi, da njega nema, podčinjeni sasvim normalno radili i sami. Najspektakularniji primjer tog slučaja je funkcioniranje belgijske države bez vlade i to duže od godinu dana, a da ova nikome nije nedostajala i da su se stvari odvijale kao i inače. Žandari tog tipa suprotnost su lakejima: to su nepotrebni nadređeni, a ne nepotrebni podređeni. Žandari drugog tipa nisu samo bespotrebni nego su i stvarne štetočine. Njihova je uloga smišljati besmislene zadaće koje će obavljati netko drugi, nadzirati ih ili čak smišljati posve nove besmislene poslove. To su generatori besmislica. Prvi koji nam padaju na pamet kao primjeri tog tipa u nas su voditelji kulturnih i civilnih organizacija, za koje se svako malo otkrije da su pravi nasilnici, čiji podređeni često zbog bullyinga, a ne svojom voljom, bježe i u bolest.

Iz tih primjera vidimo koliko je Graeberova knjiga duhovita, pa i originalna. Ipak, u zaključnom dijelu ima teza koje ovaj autor pripisuje lošoj ili barem nerealnoj strani neautoritarnog anarhizma. Tu se radi o kritici Marxove radne teorije vrijednosti i na kraju zagovaranju univerzalnog temeljnog dohotka. U svijetu premreženom tolikom neizvjesnošću za radne ljude ne čudi što ta ideja danas zvuči tako privlačno. Uostalom, u Finskoj ju je i uvela konzervativna vlada, koja je nakon nekog vremena od nje morala odustati. Razdvojiti rad, koji je toliko besmislen, težak, potplaćen, preopterećujući (u knjizi se provlači i motiv potrebe radikalnog skraćenja radnog vremena), razdvojiti dakle zarađivanje od brige za osnovnu egzistenciju svih, pa tko to ne bi htio? Ali ideja univerzalnog temeljnog dohotka sa sobom nosi nove probleme. Ona ne rješava problem jaza prebogatih i onih i dalje relativno siromašnih, da ne govorimo da ne dovodi u pitanje osnovnu logiku proizvodnje društva, a ta je i dalje proizvodnja profita. Zaključno možemo reći da se radi o inspirativnoj i zabavnoj knjizi, koja ipak ne objašnjava u potpunosti zašto toliki besmisleni poslovi i dalje postoje.