KORPOKRACIJA; ekonomsko-politički termin-kovanica (korpo- od korporacija; i -kracija od demokracija) koji ukratko definiramo kao vladavinu korporacija, odnosno kao globalni model što sve izrazitije istiskuje očigledno ispražnjen i korumpiran sustav reprezentativne parlamentarne demokracije.
Korporacije u korpokraciji – koje su u tijesnoj poslovnoj sprezi s velikim financijskim i bankarskim institucijama (npr. MMF, USAID, Svjetska banka, Europska investicijska banka…), ali i koruptivnim političkim elitama brojnih država – kroje svijet i uspostavljaju poredak po mjeri i interesu kapitala, to jest korporativnih koncerna i njihovih financijsko-poslovnih kalkulacija.
Klasična izvedba korpokracije ide po već isprobanom scenariju. Prvo krovne financijske institucije, primjerice Svjetska banka, po dosta visokim kamatnim stopama daju velike kredite zemljama globalne (polu)periferije za strukturne projekte poput infrastrukturnih – autoceste, hidroelektrane, aerodromi… – uz uvjet da ključne poslove na njihovom projektiranju i izvedbi dobiju korporacije iz uskog kruga država kapitalističkog ‘središta’. Operacija se odvija u koordinaciji s vladama i političarima (polu)perifernih država, njihovim kompradorskim elitama.
Već se nakon nekoliko godina često pokazuje da te ekonomski nejake zemlje ne mogu otplaćivati rate takvih kredita te kreće druga etapa spiralnog zaduživanja. Na scenu stupa Međunarodni monetarni fond (MMF) koji im nudi nove zajmove u svrhu otplate onog prvog kredita, ali također s određenim setom zahtjeva. Ovaj se put radi o još osjetljivijim pitanjima od dugoročno vitalnog značaja za opstoj zaduženih društava, prodaji ili višedecenijskoj koncesiji na prirodna dobra – vode, šume, zemlja – te pritiscima u smjeru smanjenja izdataka za javni sektor – zdravstvo, obrazovanje, socijalne službe – i privatizacije ključnih resursa, primjerice energetike ili telekomunikacija. O svemu tome na popularan način piše, između ostalih, jedan od bivših ‘plaćenih ubojica ekonomija’, John Perkins.
Ovi se problemi tiču i naše tranzicije, izravno nas obilježavaju, jer su verzije korpokracije ovdje djelatne barem zadnjih 20-25 godina. Sve je to – bez obzira na ograničena saznanja i sve rjeđe novinarske i akademske napore u istraživanju ovih fenomena – već očito (npr. posljedice u vidu deindustrijalizacije i privatizacije), a pogotovo će, nažalost, postati razvidnim uskoro, kada na naplatu dođu nove tranše sve nepovoljnijih kreditnih zaduženja.
Uostalom, i brojke, kada ih postavimo u ovako skiciran kontekst, nešto govore. Javni dug Hrvatske s kraja 2018. iznosio je preko 74 posto BDP-a (oko 283 milijarde kuna), u isto je vrijeme u Sloveniji bio oko 70 posto, Srbiji oko 54 posto, a u BiH oko 33 posto BDP-a.
