Postoje u teatrološkoj terminologiji i kazališnoj umjetnosti i primadona i primabalerina, ali nema – ne znam jeste li imali vremena o tome razmišljati ili jeste li se usputno ili kakvom analogijom toga možda sjetili? – jednakovrijednog i jednakopravnog kazališnog uviđavnog instituta koji bi dramsku izvrsnicu titulirao istovrijednim naslovom gore izdvojenim počasnim epitetima. Kao paritet primadoni ili primabalerini, porazna je spoznaja, ne egzistira u našoj teatarskoj leksikologiji primjereni ili primjenjivi semantički ekvivalent, tipa primaglumica...
Možda je to stoga što istinskih opernih diva nema puno, baš kao ni izvanrednih balerina, dok i sasvim solidnih glumica vazda je bilo i dandanas ih ima napretek: naročito u kazališnim stalnim ansamblima gdje se već odavno stvorio pogubni standard kako se mi, ovdje, možemo dičiti upravo tradicionalnim bogatstvom izvanserijskih artistica, među kojima ni sam ne znaš koju bi prije uzeo za Ofeliju ili Gloriju, odnosno Dezdemonu ili barunicu Kasteli... (?)
Slijedom toga, svaki drugi samozvani poeta u Dalmaciji – koji je kadar prikupiti potrebna sredstva za tiskanje knjige – svojom urođenom sposobnošću za svako odsuće od sušte objektivnosti i zdrave kritičnosti naprama vlastitom lirskom (ne)djelu, ujutro, popodne i navečer spreman je braniti tezu kako je njegova poezija upravo jednaka poeziji što su je pisali, na primjer, Vesna Parun ili Tin Ujević. Pa sad ti, kume, budi pametan... I uvjeri ti polupismene nadrilirike kako oni ne mogu stati u istu knjižnicu u kojoj su knjige Vesne Parun ili Ujevića, a nekmoli na istu policu ili, ne lezi vraže, u istu rečenicu...
Sve ovo navodim kao oblik predilektičnošću zasluženog incipita iliti invokacije za prigodno slovo u spomen na Milenu Dravić, po mnogočemu neporecivu prvu damu jugoslavenskoga glumišta, kojoj se 14. listopada taman navršava peta obljetnica preminuća. Kažem jugoslavenskoga glumišta, jer ova Beograđanka nije bila samo sudionica srpske kinematografije ili kazališta, budući da je često sudjelovala u hrvatskim filmskim produkcijama, ali i inim republičkim u kojima je participirala zadnjih dekada 20. i prvih u 21. stoljeću.
Branko Bauer uzet će je u film "Prekobrojna" (1962.), gdje će odista fenomenalno odigrati podanu joj rolu. Ovaj će je uspjeh doslovce lansirati u orbitu slave domaćega glumstva, pripremivši joj posteljicu za zvjezdani status što će neminovno uslijediti
Nema nikakve sumnje da se baš Milena Dravić smatra ikonom ovdašnjega ženskoga glumstva, uz dužno poštovanje prema mnogim joj kolegicama koje su ostvarile zavidne karijere; ali, onaj rafinirani učinak koji je uvijek ostvarivala ova scenska poetesa, vazda je bio za klasu iznad. Kad Milena Dravić uđe i kaže "Dobar dan", i prosječni gledatelj, ako i ne zna razaznavati, osjeća da je to izgovorila vrhunska glumica kakvih nema puno. Bila je takva i Zdravka Krstulović, također rijetko talentirana karizmatkinja na sceni, i, kurioziteta radi – niti tjedan dana starija kolegica od Milene Dravić... (Zdravka je u Splitu rođena 30. rujna 1940., a Milena u Beogradu 5. listopada iste godine.) A da ih smrt nije bila pokosila onako mlade i u naponu svoje kreativne force, sasvim sigurno, i Ena Begović i Sonja Savić bile bi se razvile do u historijske vedete našega jezika što ga govorimo i čitamo bez prevoditelja iliti prevodioca: premda su i onako, s onim naoko torzom što su ga igrajući i snimajući stvorile, i jedna i druga ostale isklesane u trajnom materijalu u gliptoteci zajedničkog nam glumišta.
Milena Dravić debitirala je u filmu "Vrata ostaju otvorena" (1959.) češkoga redatelja Františeka Čapa s 19 godina života. I, umah je zapažen njezin izniman potencijal. Strelovit uspon rezultirao je brzim skakutanjem iz jednog angažmana u drugi, što će je dovesti do prve glavne uloge već nakon idućih pet filmova u dvije godine. Branko Bauer uzet će je u film "Prekobrojna" (1962.), gdje će odista fenomenalno odigrati podanu joj rolu i za nju osvojiti Zlatnu arenu na Filmskom festivalu u Puli. Ovaj će je uspjeh doslovce lansirati u orbitu slave domaćega glumstva, pripremivši joj posteljicu za zvjezdani status što će neminovno uslijediti. Doista, uz partnere Borisa Dvornika i Ljubišu Samardžića kao prekobrojna slijepa putnica u prekrcanom vlaku, iskazat će neviđeno zrelo tumačenje psihološki vrlo složene uloge. Razina uvjerljivosti i neposredne ekspresije pri izražavanju različitih emocionalnih stanja fiksirat će njezinu prirodnost kao paradigmu glumačkoga pojavljivanja pred kamerom.
Uvidjevši kako je već zarana usisala u se sve esencijalne elemente umjetničkog igranja na setu, za što su joj svojim stalnim angažmanima brojni redatelji davali potporu, nije se opterećivala dovršetkom upisanog studija glume i težnji ka formalnom obrazovanju. Vidjeli smo na brojnim primjerima kako veliki umjetnici, zapravo, nastaju u – rodilištu. Akademije i konzervatoriji su, horibile diktu, najčešće smokvini listovi za mediokritete: koji listovi više otkrivaju, negoli pokrivaju...
Visoku sofisticiranost ćutilnosti naprama glumačkom pozivu (da, baš pozivu: u najsvetijem obliku ovozemne onostranosti toga pojma), eremitski sabrano i redovnički kontemplativno donijela je emotivnu slojevitost na dvije strane rastrgane Nede iz filma "Rondo" (1966.) Zvonimira Berkovića. Poetski raspištoljeni Berković pronašao je u Mileni idealnu interpretkinju za ovaj svoj čaroban lik u vlastitom možda još i čarobnijem filmu na svim razinama. Tercet glumaca zaokružuju sjajni Stevo Žigon i Relja Bašić, tada doajeni u nastanku, baš kao i Milena. Komornost kazališne pozornice i fokusiranost pomnje na grimasu lica u ovom remek-djelu, otkrilo je sav spektar tumačiteljskih resursa kojima raspolaže ova cesarica filmstva.
Sve je te elemente Milena godinu dana kasnije potvrdila i u filmu "Hasanaginica" (1967.) Miodraga Miće Popovića, gdje joj je partner također bio Relja Bašić. U međuvremenu je nastupila i u "Kozari" (1962.) Veljka Bulajića, te u dvama dalmatinskim filmovima Obrada Gluščevića: "Lito vilovito" (1964.) i "Čovik od svita" (1965.). Morskoj dalmatinskoj sastavnici dodala je i onu "vlašku", nastupom u filmu Krste Papića "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj" (1973.) prema Ivi Brešanu.
Iste godine Stipe Delić ju je pozvao u film "Sutjeska" (1973.), gdje je Milena opet antologijskim igranjem za video-udžbenike struke ostvarila svoj nastup, ulogu tifusarke Vere. Poglavito, jasno, u sceni amputacije ruke bez anestezije: uvjerljivijoj sceni i od stvarnosti same... Neka bude ponovljeno: to je eklatantni egzemplar koji realistično ocrtava portret njezinom veličanstvu razlici, razlici između prirodnog dara i naučenoga zanata. Milena Dravić bila je amalgam prirodnog dara i naučenog zanata, sve u jednom!
Teško je nabrojiti i samo najvažnije filmove u kojima je nastupala, te za koje je dobila desetke nagrada što ju čine možda i najnagrađivanijom glumicom između Jadrana i Crnog mora, Balatona i Egejskog mora. Bez nje nisu mogli: Bulajićeva "Bitka na Neretvi" (1969.), "Horoskop" (1969.) Bore Draškovića (s budućim mužem Draganom Nikolićem s kojim, inače, na filmu nije puno snimala), "Povratak otpisanih" (1976.) Aleksandra Đorđevića, "Povratak" (1979.) Antuna Vrdoljaka, "Poseban tretman" (1980.) Gorana Paskaljevića, "Moj tata na određeno vreme" (1982.) i "Razvod na određeno vreme" (1986.) Milana Jelića, s neizostavnim Samardžićem kao partnerom, pa "Gospođa ministarka" (1989.) Zdravka Šotre po Branislavu Nušiću... A gdje su serije, kazališne uloge u beogradskom Narodnom pozorištu ili Ateljeu 212...
Milena Dravić imala je tri braka, premda se to nekome može učiniti nevjerojatnim, pa možda i nemogućim, uzmemo li u obzir da je čak 45 godina bila u više negoli sretnom sasvim javnom braku s kolegom glumcem Draganom Nikolićem. Rano se bila udala, u 21. godini za 16 kalendara starijega redatelja Purišu Đorđevića, ali je ta romansa vrlo brzo raskinuta, eda bi se doskora preudala za Vojislava Rakonjca Kokana, koji je premlad preminuo nakon nekoliko godina zajedničkog života (1969.). Ljeta Gospodnjega 1971. ozakonila je svoju ljubav s Gagom Nikolićem i ostala s njime sve do njegove smrti (2016.). Ni godinu i pol pošto se njegov život ugasio, stalo je i njezino srce, i, eno ih jedno drugome u zagrljaju, u istoj grobnici, u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu: kako se i pristoji i kako miritaju.
