Dvadeset je godina od završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Koliko je ona važna?

Mirna reintegracija ukazuje na mogućnost drugačije politike od one koja se oslanja na oružje, čak i u vremenu koje je u kolektivnom sjećanju obilježeno ratnim sukobima. U dvije godine, zajedničkim naporom obaju strana, teritorij istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema stavljen je pod ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Ogroman napor da se teritorij vrati bez ljudskih i materijalnih žrtava sam je po sebi poduhvat, pogotovo ako imamo na umu delikatnost procesa: osim preuzimanja institucija, bilo je riječ o demilitarizaciji i povratku prognanika.

Zašto je demilitarizacija na marginama interesa državne politike?

Ne treba se upuštati u duboku analizu kako bi se zaključilo da se Hrvatska posljednjih godina odlučila za politiku koja podržava militarizaciju društva. Nećemo nagađati ni ako kažemo da je strategija hrvatske vlade zaoštravanje odnosa sa susjedima kako bi se ostvarivali politički poeni.

Hoćete reći da se radije komemorira mir i slavi rat?

Politika sjećanja predstavlja odraz političkih interesa onih koji su na vlasti. Kada bi ukazivali na mogućnost drugačije politike kao što je bila politika mirne reintegracije, diskreditirali bi vlastite političke strategije: strategiju militarizacije, pokušaje antagoniziranja odnosa na etničkoj bazi. Prije nekoliko godina na Mirovnim studijima gostovao je Joško Morić, pomoćnik ministra vanjskih poslova u vrijeme mirne reintegracije. Pitao je tada: ‘Zar je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem?’ Isto pitanje suvišno je postaviti našem političkom rukovodstvu, dovoljno se prisjetiti njihovih napora u sektoru obrazovanja i vojske.

Je li kvalitetno obilježavanje mirne reintegracije važno za dugoročnu izgradnju mira?

Za izgradnju mira u zemlji i regiji potreban je stalan rad na izgradnji nenasilne infrastrukture, mreže i povjerenja među ljudima i institucijama te njihovog napora da djeluju u smjeru zadovoljenja potreba svih koji tu žive. Takve mreže i takvi ljudi na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema postoje, oni cijele godine rade na dugoročnoj izgradnji mira. Budući da se njihov rad ne poklapa s oficijelnim politikama sjećanja, za njih manje čujemo.