Vatrogasci koji pripadaju istoj jedinici jednostavno ne mogu da budu u svađi. Tako funkcioniše naš posao. Kada krene akcija, svi smo u istom kamionu i imamo zajednički cilj – spašavati živote, govori Nikola Stamatović, koji je 15. siječnja 1998., na dan formalnog završetka procesa mirne reintegracije, imenovan zapovjednikom Javne vatrogasne postrojbe Vukovar. U tom je periodu bilo određeno da na čelnim pozicijama lokalnih vukovarskih službi budu Hrvati, a njihovi zamjenici Srbi. Međutim, pripadnici UNTAES-a, prijelazne uprave Ujedinjenih naroda, založili su se za našeg sugovornika zbog njegovog dotadašnjeg uzornog rada, koji je podrazumijevao i uspješnu integraciju hrvatskih povratnika u vatrogasnu jedinicu.

- Radilo se o grupi od 18 momaka, koji su u ratnim godinama bili aktivni u vojsci. Prvi radni dan su bili prestravljeni jer su se, valjda, naslušali svakakvih priča. Jedan je čak došao u pratnji oca. Doslovno se tresao od straha. Dočekao sam ih, rukovao se sa svakim, pozvao ih na razgovor u kancelariju i objasnio im da su dobrodošli - prisjeća se Stamatović.

Da smo mi vatrogasci brojali krvna zrnca, polovinu ljudi ne bismo spasili iz požara. A čemu to? Jadan je takav život – smatra Nikola Stamatović

Drugo jutro već se ispijala zajednička kava, a u roku od tjedan dana svi su vatrogasci pronašli zajedničke teme. Ispostavilo se da se većina članova njihovih porodica poznaje od ranije.

- Pa se zajedno kuhalo, vježbalo i igralo odbojku. Da ste nas posjetili nakon par mjeseci, ne biste znali tko je tko. Nije bilo priča o nacionalnosti, borbi, ratu. Čak su odlučili da svaki put kada prime plaću zajedno odvedu žene na večeru u jedan fini restoran na Dunavu. Posle smo jedni dugima išli u svatove, na slave i pričesti, a kada sam radio na svojoj vikendici, to je bila jagma tko će prvi da mi pomogne. Danas s ponosom mogu da kažem da za mog radnog staža među vukovarskim vatrogascima nije zabilježen nijedan incident - dodaje u međuvremenu umirovljeni Stamatović, jedan od aktera mirne reintegracije.

Iako predstavnici UN-a taj proces do danas ističu kao svoju najuspješniju mirovnu misiju, on je u ovdašnjem društvu ostao u sjeni ratnih tragedija i vojnih akcija. O takvom tretmanu mirne reintegracije, zahvaljujući kojoj su istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem vraćeni u ustavnopravni poredak RH bez ijednog ispaljenog metka, svjedoči i njeno ovogodišnje obilježavanje. Za razliku od dana međunarodnog priznanja Hrvatske, koji pada na isti datum, 24. godišnjica reintegracije ostala je gotovo prešućena. Na državnoj razini sramežljivo je se sjete tek povodom okruglih obljetnica, a i tada u prvi plan isplivaju političari koji su vodili pregovore među zaraćenim stranama.

Nikola Stamatović (Foto: Marko Balaži)

Njemačka Zaklada Friedrich Ebert i Europski dom Vukovar zato su ovogodišnju obljetnicu završetka mirovnog procesa odlučili obilježiti publikacijom "Lica mirne reintegracije – priče običnih ljudi iz neobičnog vremena", u kojoj su u prvi plan istaknuti pojedinci poput Nikole Stamatovića. Uz tekst koji potpisuje mirovni aktivist Gordan Bosanac, publikacija donosi sedam priča novinarke Barbare Matejčić. U svakoj od njih u fokusu su ljudi s područja istočne Slavonije, koji taj politički dogovor još uvijek žive. Kako objašnjava Matejčić, prilikom rada na ovom projektu posebno ju je zanimalo kako se makroscenariji, odnosno važni politički dogovori, koje kasnije čitamo kao veliku povijest, preslikavaju na mikrorazini, na pojedinačne živote i na život zajednice.

Temeljni osjećaj koji sam ponijela iz razgovora s ljudima je nada tog vremena – ističe Barbara Matejčić. No od 2013. stanovnici Vukovara kao da žive u grču

- U široj javnosti se zna kako je tekao proces mirne reintegracije i tko su bili glavni akteri, ali ne znamo kako su je na vlastitim plećima iznijeli građani. I oni koji su ostali u Vukovaru, i oni koji su vratili, i oni koji su se u periodu mirne reintegracije tamo doselili. Svima njima je za odluku da žive u Podunavlju trebalo povjerenja i snage. Ti ljudi su zapravo bili reality check mirovnog procesa. Svaki dan su ga testirali čim bi izašli iz svoja četiri zida, načinom na koji će nekoga pozdraviti i hoće li uopće pozdraviti, u radnim kolektivima ili u školi, s kim će se i gdje družiti, o čemu će razgovarati i o čemu će šutjeti - govori Barbara Matejčić.

- Osim tog povjerenja, ali i neizvjesnosti i opreza, koji su 1998. godine bili prisutni na svim stranama jer je mirna reintegracija bila politički i društveni eksperiment kakvom nije bilo presedana, temeljni osjećaj koji sam ponijela iz razgovora s ljudima je nada tog vremena. Bilo mi je drago sugovornike vraćati u vremena koja su zapravo bila dobra - dodaje novinarka.

Uz priču čovjeka koji je zaslužan za uspostavljanje multietničke vukovarske vatrogasne postrojbe, Matejčić donosi svjedočanstva Gorane Kušić, koja je kao dijete izbjegla iz Sotina, a zatim se nakon izbjeglištva u Njemačkoj vratila u razrušeni kraj, Ivana Hubaleka, prijeratnog rukovoditelja Borova koji je 1996. dogovarao preuzimanje te tvornice, i bračnog para Simić, koji se u potrazi za poslom u listopadu 1997. s Korčule preselilo u Vukovar. Tu su i Marija Molnar, novinarka iz Vinkovaca koja je nakon mirne reintegracije pozvana da se pridruži ekipi Hrvatskog radija Vukovar, Ljiljana Radobuljac, profesorica hrvatskog jezika i književnosti koja u Tehničkoj školi Nikola Tesla predaje u nastavi na hrvatskom i srpskom jeziku i pismu, te Slađana Trbulin, koja je kao desetogodišnjakinja 1995. izbjegla s Banije. Danas za sebe kaže da je dijete "Oluje", koje je s jedne strane svjedočilo vojnoj operaciji, a s druge mirnoj reintegraciji. Nakon izbjeglištva u Srbiji, Slađana se s obitelji 1996. preselila u srijemsko selo Bršadin, a školovanje je nastavila u Borovu naselju. Danas joj je na spomen mirne reintegracija prva asocijacija glas Franje Tuđmana, koji je "Vlakom mira" u ljeto 1997. godine stigao u Vukovar.

Autorica publikacije Barbara Matejčić (Foto: Tjaša Kalkan)

- Taj glas sam čula u nekakvom televizijskom prilogu, a meni se kao djetetu nije sviđao. Nekako mi se činio nepoverljiv, i to se, nažalost, pokazalo kao istina. Naime, mirna reintegracija je imala dobar temelj, ali još nije zaživela u svim smerovima. Još uvek nije ni dovoljno prepoznata. Kroz rad u nevladinom sektoru sam primetila da mladi zbilja jako malo znaju o tom procesu, pogotovo o njegovoj suštini - govori Trbulin, koja je sudjelovala na zagrebačkoj promociji "Lica mirne reintegracije".

S okupljenima je podijelila svoje iskustvo života u Vukovaru, do danas opterećenom ratnim nasljeđem. Slađana je opisala kako je u takvoj sredini podizati djecu. Primjerice, kada šetaju Borovim naseljem, njenog šestogodišnjeg sina počinje zanimati zbog čega su na fasadama vidljivi tragovi ispaljenih metaka i granata.

- Govorimo mu da su to napravili zločesti ljudi koji su se posvađali pa pucali. Ne želim da mu već sad pričam u kontekstu Srba i Hrvata, ali i to će nas dočekati. Mislim da mu trebam dati priliku da makar dio toga sazna kroz školovanje. Doduše, kada se susretne s istorijom, vjerujem da će imati još više pitanja. A mi ćemo kao roditelji biti odgovorni da napravimo sve da naše dijete ne bude opterećeno podjelom koja je nastala nesretnim okolnostima - veli Slađana Trbulin.

Nju i supruga tek čeka ozbiljan zadatak. Uskoro će morati odabrati nastavni program na kojem će njihovo starije dijete od jeseni pohađati školu. Slađana kaže da joj je žao što je u međuvremenu propao projekt Interkulturne škole Dunav u kojoj su učenici, bez obzira na svoju etničku pripadnost, trebali skupa učiti o zajedničkoj baštini. Riječ je o projektu, ističe ona, koji "nije odgovarao ni jednoj ni drugoj strani".

- Ima stvarno mnogo ljudi koji žele da rade na pomirenju, ali ima i onih koji su i dalje zagriženi. Njihovu bol hrani politika. To je isplivalo na okupljanjima na kojima su se kidale table s ćiriličnim natpisima, a vidljivo je, nažalost, i danas - govori Slađana.

Publikacija u izdanju Zaklade Friedrich Ebert i Europskog doma Vukovar

Kako su se ti nasilni događaji odrazili na lokalnu zajednicu, iz prve ruke svjedoči Barbara Matejčić. Otkad je prije 15-ak godina sporadično počela odlaziti u Vukovar, uvijek je, kaže, tražila slobodnomisleće pojedince, one koji zastupaju vlastite vrijednosti, a ne vrijednosti kolektiva. Ali od 2013., odnosno od razbijanja ploča, sve joj je teže pronaći takve sugovornike.

- Ima ih, naravno, ali nisu više voljni javno govoriti, isticati se, jer znaju da im to može donijeti probleme. To sam doživjela i s jednim fratrom, kojeg sam 2011. slušala na komemoraciji u dvorištu Veleprometa kako propovijeda dijalog i pomirenje, no dvije godine kasnije nije dobio dozvolu Crkve da razgovaramo - govori Matejčić za Novosti.

- Također, jedan od mojih nekadašnjih čestih sugovornika, Srbin iz Vukovara, više nije htio javno govoriti nakon što su mu zbog komentara o pločama roditelji počeli dobivati anonimne telefonske prijetnje. Može se javno demonstrirati nacionalizam, netrpeljivost ili čak nasilje bez ikakvih posljedica, ali je očito problematično javno zagovarati općeljudske, humanističke vrijednosti. To je u Vukovaru postalo subverzivno.

Matejčić kaže da su od te 2013. godine gotovi svi stanovnici Vukovara zgrčeni. Nažalost, dodaje ona, pomalo su se i naučili na taj grč jer u njemu žive već osam godina. No sugovornike za "Lica mirne reintegracije" ipak joj je bilo lakše pronaći.

- Dogovarala sam ih s Dijanom Antunović Lazić, izvršnom direktoricom Europskog doma Vukovar. Voljela bih vjerovati da to nije samo zato što su imali povjerenja u Dijanu, već i zbog toga što je došlo vrijeme kada se ljudi u sredinama kao što je Vukovar više neće plašiti biti nepodijeljeni, uvažavajući i suosjećajni, i javno govoriti o tome - ističe ona.

Da je politika manje radila na poticanju podjela, smatraju Nikola Stamatović i Slađana Trbulin, a više na obnavljanju procesa proizvodnje u nekadašnjim vukovarskim industrijskim gigantima, sigurno je i da bi mirna reintegracija daleko uspješnije zaživjela u praksi. Neosporno je i da u tom slučaju Vukovar, kako pokazuju najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku, u svega deset godina ne bi ostao bez petine stanovništva.

- Sve bi bilo drugačije kada bi političari eliminisali zapaljivu retoriku. Suština svega je da ima dobrih i loših ljudi. Da smo mi vatrogasci brojali krvna zrnca, polovinu ljudi ne bismo spasili iz požara. A čemu to? Jadan je takav život - poručuje Stamatović.