Zašto je još jedna godišnjica mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema protekla nevidljivo u većini medija?

Medijima bi mirna reintegracija istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema bila zanimljiva kada bila politička tema, a nije. Ili/i kada bi postojala svijest o važnosti društvene dimenzije mira. A ne postoji. To su, ujedno, i mjesta gdje bi do promjene moglo doći. Domovinski rat je završio nevjerojatnim mirovnim procesom u kome su surađivali politika, međunarodne mirovne snage, hrvatske institucije, mirovne organizacije... A iznijeli su ga obični ljudi. Nije riječ o mirnom prijenosu vlasti nad teritorijem, nego o poduhvatu koji je uključivao, tada gotovo suludu, ideju da bi ljudi trebali ponovno živjeti zajedno. Nakon teškog međusobnog ratovanja, i to prljavog, nedozvoljenog, obilježenog masovnim kršenjima ljudskih prava, progonima i ratnim zločinima. Nakon pet godina potpuno prekinutih komunikacija i izbrisanih sjećanja na zajednički život. Osim onih bolnih o razornom valu nepovjerenja i straha od onog drugoga koji je kidao veze i ubijao zajedništvo. Taj je poduhvat uspio bez ijednog ispaljenog metka. Doprinio je političkom ugledu Hrvatske. I, važno, ali potpuno zanemareno, postavio je temelj društvenim procesima obnove povjerenja i izgradnje održivog mira. Zato je važan i onda i danas.

Političari su o toj obljetnici, osim manjinskih, šutjeli?

Političari preko dvadeset godina prešućuju činjenicu da je Domovinski rat u Hrvatskoj završio na miran način, mirovnim sporazumom i mirovnim procesom. Manjinski na obljetnicama uglavnom upozoravaju na obaveze Vlade RH iz Erdutskog sporazuma. Proglašenje spomendana – Dana mirne reintegracije – stidljiv je politički potez. Potrebni su politička vizija, hrabrost i vodstvo za podržavanje nedovršenih procesa postizanja pravde iza rata, a pritom davanja podrške izgradnji miroljubivih odnosa u zajednici. Povremeno čujem kako se naši visoko rangirani političari hvale na međunarodnoj političkoj sceni kako imamo know how. Prvo što pomislim je koliko zapravo znaju. Znaju li npr. da mirne reintegracije nema u postavu Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru? Znaju li koliko o tome možete naći u našim udžbenicima? Meni to govori da se političari osjećaju sigurnije glorificirati rat, nego raditi i proslavljati mir.

Sudjelovali ste u višegodišnjim poduhvatima poslijeratnog oporavka i jačanju građanskog sudjelovanja u izgradnji kulture nenasilja. Kako ocjenjujete današnju situaciju?

Ilustrirat ću primjerom mirne reintegracije. Kada o njoj govore političari misle na njenu političku dimenziju koja se završetkom UNTAES mandata računa dovršenom. Nastavak društvenih procesa izgradnje mira nije nikada ušao u polje interesa politike. No, iako neprepoznate, niti međuljudske povezanosti čine potku tkanja koje je vitalno za društvo. Ono postoji. Mirovni proces traje. Sada je već u rukama mlade generacije. Završili su školovanje u sustavu i okruženju koji potiču segregacijsko ponašanje. A prijatelji su, kolege, suradnici! Politici usprkos.