Vampire Weekend: Only God Was Above Us (Capitol)
Naslov petog albuma Vampire Weekenda referenca je na fotografiju Stevena Siegela koja se nalazi na naslovnici albuma. Prikazuje muškarca koji čita New York Daily News, a fraza "only God was above us" odnosi se na eksploziju na letu 243 Aloha Airlinesa 28. travnja 1988. godine. Unatoč gubitku velikog djela oplate trupa, taj je zrakoplov uspio sletjeti, a osoblje i putnici su uz dvije nesretne iznimke preživjeli. Fotografija i sama anegdota savršeno opisuju ton ovog albuma.
Rječite i slatkasto romantične pjesme pune su opreznog i oporog optimizma te slojevite, precizne nostalgije koja predstavlja portal u sintezu stvarnog i fiktivnog New Yorka. Uz pomoć stalnog producenta Ariela Rechtshaida, bend je svoj dobro poznati eklektični barokni pop zvuk začinio za njih neočekivanim elementima distorzije, dok je produkcija pod vidljivim utjecajem sempladelije klasičnih ostvarenja Beastie Boys, Becka ili Mobyja iz devedesetih. Takav estetski izbor ni u jednom trenutku ne djeluje kao usiljeno retrofriziranje ili stilizirano prizivanje nepostojećeg vremena, već iskrena posveta izgubljenim, a možda tek i zamišljenim vremenima, ljudima i prostorima.
Cindy Lee: Diamond Jubilee (Realistik Studios)
Na sličnom atemporalnom tragu je vjerojatno i kritički najhvaljeniji album tekuće godine. Iza projekta Cindy Lee stoji Patrick Fugel, četvrtina neprežaljenog kanadskog benda Women. Objavljen krajnje nekonvencionalnom metodom "skini uz dobrovoljnu donaciju" na zaboravljenoj stranici geocities i YouTube linkom na cjeloviti stream, "Diamond Jubilee" kao da namjerno podsjeća na zlatno doba divljeg vremena internetske glazbe iz prve polovice nultih.
Glazbeno gledano mogao bi se čak opisati i kao hypnagogic pop, kultni lo-fi žanr tog razdoblja, jedino što je kod Cindy Lee puno veći naglasak položen na melodije i strukturu pjesma od prosjeka tog žanra čija je namjerna šlampavost slušatelju u pravilu signalizirala osjećaj prolaznosti pamćenja i naivnosti nostalgije ranog djetinjstva. Na "Diamond Jubilee" sličan je osjećaj kreiran ponajviše pozivanjem na ostavštinu girl group popa šezdesetih, ali i desetke drugih žanrovskih utjecaja i razdoblja. Krajnji rezultat, zbog čega je valjda album i zavrijedio toliku hvalu, jest da slušatelj tijekom dvosatnog trajanja biva transportiran u potpuno hipnotički sonički svijet u kojem sve zvuči istodobno jako poznato i izvanzemaljski začudno.
Jessica Pratt: Here in the Pitch (Mexican Summer)
Četvrti album kalifornijske kantautorice Jessice Pratt pak predstavlja ogoljeniju verziju opisanih tendencija. Pratt se još od hvaljenog drugog albuma "On Your Own Love Again" iz 2015. pozicionirala kao pojava izvan vremena i trendova. Njen glas koji podsjeća na Nico i minimalistički pristup gitari pomalo je paradoksalno vežu za konkretan vremenski period, odnosno kraj šezdesetih. Zahvaljujući specifičnoj vokalnoj izvedbi, redovito ekspresivnoj, premda djeluje rezignirano i pasivno, njene pjesme posjeduju određen "fazni pomak", odnosno ne zvuče kao nešto zapravo iz 1967., ali isto tako ni kao proizvod aktualnog vremena.
Suzdržane orkestracije, bossa nova ritmovi, ali ponajviše enigmatični tekstovi u direktnom su proturječju s ispovjednim, dijarističkim stilom koji dominira suvremenim kantautorstvom, kako je to odlično primjetio Steven Hyden u svom osvrtu na album na Uproxxu. "Here in the Pitch" stoga djeluje kao svojevrsna transmisija iz paralelnog svemira u kojem vrijeme teče nelinearno pa se prošle, sadašnje i buduće emocije pretvaraju u loop stilizirane, ne posve stvarne, no zato nipošto umjetne melankolije.
