Wilco: Cruel Country (dBpm)
Ove se godine navršilo dvadeset godina od izlaska "Yankee Hotel Foxtrot", kreativnog i komercijalnog vrhunca alt country velikana Wilco. Tijekom dva desetljeća, Wilco su sve više postajali poligon za kantautorstvo frontmena Jeffa Tweedyja. "Cruel Country" oštra je opreka te tvrdnje. Tweedyjeve pjesme su i dalje u centru pažnje, no snimljen uživo u studiju uz minimalna dosnimavanja, album je trijumf konsolidirane postave benda koja zajedno snima i nastupa od 2004. Sa svojih skoro osamdeset minuta trajanja te dvadeset i jednom pjesmom, predstavlja organsku lakoću sviranja šest osoba u istoj prostoriji. Tweedyjeve pjesme mahom su delikatne i introvertirane, oslonjene na empatiju i s okom za svakodnevne detalje. Naslov pjesme po kojoj je album naslovljen može vas lažno uputiti na to da je riječ o političnom ostvarenju, no album izbjegava eksplicitnu referencijalnost na posttrumpovsku Ameriku baš kao što je to "Yankee Hotel Foxtrot" radio s razdobljem nakon 11. rujna. Fokus pjesama je u pravilu uvijek na Tweedyjevom osobnom doživljaju, čak i izravniji stihovi poput "I love my country like a little boy/Red, white, and blue/I love my country, stupid and cruel/Red, white, and blue" služe prije svega stvaranju specifične atmosfere, mješavine zamora i optimizma. Upravo je ta kombinacija ono što je Wilco oduvijek odvajalo od većine indie rock i americana srodnika, njihova je glazba često obojena melankolijom, no ne i pesimističnim mrakom, a s druge strane kad poprimi suprotne žovijalne tonove, nikad ne zvuči karikirano ili banalno. "Cruel Country" sve te osobine povezuje u koherentnu cjelinu koja djeluje poznato i utješno, no ne i nepotrebno.
Angel Olsen: Big Time (Jagjaguwar)
Šesti album američke kantautorice Angel Olsen u neku ruku predstavlja ogoljeniju, osobniju verziju jednog drugog odličnog ovogodišnjeg albuma, "Chloë and the Next 20th Century" Fathera Johna Mistyja. Oba albuma povezuje figura multiinstrumentalista i producenta Jonathana Wilsona, ali još više i estetski izbor izbjegavanja rock, pa čak i folk rock formata u korist raskošne šlageristike tipične za početak druge polovine dvadesetog stoljeća. Dok Father John Misty na svom albumu zvuči kao Leonard Cohen u cipelama Franka Sinatre, Olsen priziva raskošnu country produkciju sredine šezdesetih kako bi svojim duboko intimnim pjesmama podarila stiliziran dodir starinske romantike. "Big Time" je album na kojem takvo izravno posvajanje retro estetike ima emocionalno-narativno opravdanje. Pjesme su mahom ranjivi ispovjedni komadi puni osobnih gubitaka i pronalaženja sebe. U takvom kontekstu ovakva zvukovnica velikog nepreglednog prostranstva itekako ima smisla, pa makar i kao svjesna iluzija.
Sharon Van Etten: We've Been Going About This All Wrong (Jagjaguwar)
Tijekom svoje petnaestak godina duge kantautorske karijere Sharon Van Etten isprofilirala se kao stručnjakinja za sineastične balade srednjeg tempa. Niz epizodnih uloga u filmovima i serijama te obilna upotreba njenih pjesama u raznim oblicima vizualnih medija samo potvrđuju te tendencije. Njen šesti album "We've Been Going About This All Wrong" istodobno je podsjetnik na minimalističke folk početke i logični nastavak prošlog, izvrsnog "Remind Me Tomorrow" koji je njen rad odmaknuo u smjeru himničnog, synthovima obojenog indie rocka. Van Etten i glavni suradnik na ovom albumu, multiinstrumentalist i producent Daniel Knowles nastavljaju ta nagnuća u većini ovih pjesama, puštajući njen upečatljivi kontraalt da lebdi nad propulzivnim instrumentalima kao pripovjedač u emotivnom klimaksu nekog zamišljenog filma. No uz tekstualne reference na izolaciju i usamljenost, nekoliko tihih akustičnih trenutaka koji daju naslutiti da je album nastao za vrijeme pandemije odaju da je utjecaj Ani DiFranco na njeno stvaralaštvo barem podjednako snažan kao onaj Brucea Springsteena ili The Cure.
