Umro je Ivo Štivičić, najvažniji ovdašnji televizijski dramski autor, jedan od naših najautentičnijih i najhrabrijih dramskih pisaca, scenarista, dramaturga, intelektualaca. Da nije napisao doslovno ništa mimo deset epizoda serije "Kuda idu divlje svinje" (1971.), u režiji Ivana Hetricha, Štivičić bi svejedno dovijeka zadužio hrvatsku kulturu kao malotko prije njega, a napisao je još desetke i desetke scenarija za serije i filmove, tekstova za kazališne pozornice i televizijskih adaptacija književnih djela, s naglaskom na opus Miroslava Krleže, a kao urednik i dramaturški savjetnik sudjelovao je u stvaranju praktično svega vrijednog u povijesti Dramskog programa Hrvatske televizije.

Štivičić je svoj umjetnički svijet izgradio, prije svega, na dramskom propitivanju zla u vlasti i zla u pojedincu. Nije se postavljao kao moralni arbitar i nije presuđivao, nego je kroz pisanje nastojao razumjeti čak i ono što se čini neshvatljivim, ili jest neshvatljivo, pokušao je razumjeti iz čega izviru zlodjela političkih vladara, seoskih vucibatina, vječnih oportunista. Otud tako uvjerljivi i slojeviti karakteri u njegovim scenarijima i dramama često smještenima u vremena društvenog loma i općeg kaosa, jer u takvim vremenima iz ljudi lako izlazi ono najcrnje i ono najplemenitije.

Pripadao je nevelikom krugu hrabrih ličnosti koje su se devedesetih godina dosljedno suprotstavljale mržnji i šovinizmu, teroru i laži, uvijek na strani slabijih, popljuvanih, isključenih, prešućenih. Bio je odvažan na način da u svom javnom otporu vladajućoj moći i obmani nije vidio ništa izuzetno i nadljudsko: njemu je bilo prirodno da razvuče onaj čarobni osmijeh kao odgovor na optužbe o nedovoljnoj nacionalnoj svijesti i na opaske da bi trebao paziti što piše i govori. Ostat će trajni uzor i svjetionik i u pisanju, i u ljudskosti, i u odanosti slobodi kao preduvjetu ispunjenog života i umjetničkog stvaralaštva.