Zamislite sljedeću situaciju: raspravljaju pripadnik starije generacije, evidentno sklon ljevici, i tipični predstavnik mladih desničara, najvjerojatnije poslušni sljedbenik najjače stranke vladajuće koalicije. Tema: kada je bilo bolje, nekada ili sada, i je li Jugoslavija bila isto što i zemlje tzv. sovjetskog bloka. Ljevičar, nazovimo ga tako, inzistira na ključnim razlikama između jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma i onoga što je postalo poznato pod imenom ‘realni socijalizam’. Iznosi podatke, brojke, statistike; desničar se nadmoćno smješka, odmahuje rukom i ponavlja: ‘Sve su to izmišljotine, pa čiji su to podaci što ih iznosite, kako da znam je li to istina?’ Na granici očaja, ljevičar poseže za argumentom doživljenoga. I kaže: ‘Nemojte mi govoriti o tome kako je socijalizam posvuda bio isti, kako nije bilo razlike između Jugoslavije i država sovjetskog bloka. Iz vlastitog iskustva znam da nije tako. Pa svaki je jugoslavenski građanin imao putovnicu i mogao je putovati u inozemstvo kada je htio i koliko je financijski mogao. Možete li vi, iz perspektive hrvatske metropole u kojoj su ljudi koji kopaju po kantama sa smećem postali uobičajena slika, zamisliti da su u ono vrijeme mnoga društva u Zagrebu, sjedeći uz kavu, raspravljala hoće li uvečer autom na večeru u austrijski Graz ili mađarski Pečuh, a sutra na izlet u Trst? Takva sloboda kretanja građanima država istočnog bloka ne samo da nije bila dostupna, nego je nisu mogli ni zamisliti. A o financijskoj strani da i ne govorim.’ Desničar, osnažen onime što su mu govorili u školi, što uporno ponavljaju oni s kojima se druži, što je ‘saznavao’ iz bezbrojnih publikacija i članaka što ih potpisuju ljudi koji su ukrali novinarsku profesiju, a pogotovo iz tzv. dokumentarnih emisija što ih proizvodi i neumorno reprizira javna televizija, ispali samo: ‘Vi niste ništa drugo nego obični propagandist, uz to i jugonostalgičar.’
A sada zamislite ovo: osamdesete su godine prošloga stoljeća. Negdje u Sovjetskom Savezu razgovaraju sovjetski dužnosnici i jugoslavenski novinar. Sovjeti kritiziraju Jugoslaviju i navode gosta da se upusti u raspravu, da im ponudi istinu. Mnogo godina kasnije on će se toga sjetiti: ‘U moju priču kako svaki jugoslavenski državljanin ima pasoš kod kuće i može bez pitanja putovati u inozemstvo kada hoće i kada financijski može, nisu povjerovali. Kada sam radi ilustracije ispričao kako sjedeći uz kavu mnoga društva u Zagrebu raspravljaju hoće li uvečer autom na večeru u austrijski Graz ili mađarski Pečuh, a sutra na izlet u Trst, neki sovjetski funkcionar ljutito mi je dobacio: ‘Vi ste obični propagandist!”
Prvu smo scenu, ma koliko vjerojatnu i u sličnim verzijama viđenu, izmislili. Drugu je scenu u knjizi što će se u javnosti pojaviti negdje iduće godine opisao ugledni novinar starije generacije, tadašnji dopisnik iz Sovjetskog Saveza danas nepostojećeg hrvatskog dnevnog lista. Ona je stvarna. Predočili smo ih zato što im je zajednički isti model odbijanja suočavanja s istinom, a ako je istina nezgodna, etiketiranje onoga tko je iznosi – kao propagandista. Pritom je indikativno da je takav model jednako (bio) po volji dužnosnicima tada vodeće države socijalističkog bloka (dakle omrznutim komunistima) i današnjim poklonicima bespogovornog obračunavanja sa svime što ima i najmanje veze sa sustavom koji je nosio naziv ‘socijalistički’, a navodno u ime demokracije. Pa je savršeno jasno kako je mentalni sklop negatora istine jednak, bez obzira na to kojemu sustavu pripadali i na koje se vrijednosti pozivali. Njima naime nije ni do sustava, ni do vrijednosti, već samo do toga da inauguriraju laž umjesto istine, da činjenice zamijene izmišljotinama. U slučaju današnje Hrvatske, te se ‘novokomponirane istine’ svode – evo samo nekoliko primjera – na tvrdnju kako ‘u vrijeme mraka’ Hrvati nisu smjeli reći da su Hrvati, nego su morali govoriti da su ‘iz Hrvatske’, kako su ustaše bili hrvatski domoljubi koji su se digli protiv ugnjetavanja velikosrpskog režima, kako je logor Jasenovac postao logor smrti tek nakon pobjede nad fašizmom godine 1945., kako logora za djecu u tzv. NDH nije bilo, već su to bila dječja prihvatilišta, kako je fratar kojega su 1944. na Badiji ubili partizani bio čovjek vjere i mučenik, baš kao i fratri pobijeni na Širokom Brijegu, kako su svi oni likvidirani poslije predaje na Blajburškom polju ubijeni samo zato što su bili Hrvati, kako su ubojice jugoslavenske Službe državne sigurnosti krstarili inozemstvom i ubijali nevine Hrvate čiji je jedini grijeh bio to što su žarko željeli samostalnu Hrvatsku, kako je Hrvatska (u Jugoslaviji) bila iza željezne zavjese itd. itd.
Istina je, međutim, da su Hrvati u Jugoslaviji uredno u svim dokumentima u kojima je postojala rubrika ‘nacionalnost’ ispisivali ‘Hrvat’, da su ustaše bili tajna teroristička organizacija čijem je razvoju, doduše, pogodovala diktatura beogradskog dvora, ali koji su zločin upisali u svoj program od samoga početka, da je Jasenovac itekako bio ustaški logor smrti, da su logori za djecu (pod ustaškom upravom) postojali, da je fratar s Badije prokazao nacističkim okupatorima sedmoricu partizana koji su to platili smrću, a prethodno je surađivao i s fašističkim okupatorima, da su fratri u samostanu na Širokom Brijegu u habitima, ali s mitraljezima u rukama dočekali partizane koji su napadali to ustaško uporište, da nakon blajburške predaje nitko nije likvidiran bez suda (što jest zločin!) zbog nacionalne pripadnosti, već zbog pripadnosti kvislinškim vojnim jedinicama koje su odbijale predaju, odnosno ustaškom režimu doslovno okupanom u krvi, da su agenti SDB-a vodili rat iza kulisa protiv pripadnika ustaške i proustaške emigracije ne zbog njihovih ideja, nego zbog što planiranih, a što izvedenih diverzija protiv Jugoslavije i, napokon, da Jugoslavija od godine 1948. pa do raspada nije bila iza željezne zavjese i sovjetski satelit, nego nezavisna država.
I sve je to dokazivo ne samo dokumentima (iz domaćih, ali i stranih arhiva) nego i izjavama suvremenika – svjedoka kojih još ima živih. Pritom se uvijek iznova pokazuje da istina nije roba što se kvari. Nju se može sakrivati, prešućivati, falsificirati, ali – istina će uvijek preživjeti. I uvijek će se naći hrabri ljudi (jer za iznošenje istine nerijetko je potrebna hrabrost, pa i danas u Hrvatskoj) koji će se potruditi da je predoče javnosti. Učinili su to, i opet samo tri primjera, prvi hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac, poznati odvjetnik Anto Nobilo i režiserka Dana Budisavljević. Boljkovac je otvoreno progovorio o počecima rata u Hrvatskoj, o zločinima (i) na hrvatskoj strani (‘Istina mora izaći van…’), Nobilo je iznio zastrašujuću bilancu terorističkog rada ustaške emigracije (‘Obrana’), Dana Budisavljević je režirala film o spašavanju tisuća i tisuća srpske djece, odvojene od majki nakon ‘akcija čišćenja terena’ na područjima pod kontrolom ustaške paradržave. Boljkovčeva i Nobilova knjiga praktički su prešućene i malo je onih koji uopće znaju da postoje, film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ naišao je na fantastičan odjek na filmskom festivalu u Puli, ali i na žučne napade desnice i Katoličke crkve (i s oltara!) koji unisono tvrde da je istina – laž.
Ipak, istina nije roba što se kvari i to bi svi potiratelji istine, čak i ako su na kraći rok uspješni – morali znati. I morali bi strahovati od trenutka kada će svi oni kojima mozgovi još nisu potpuno isprani, a njih nije tako malo, shvatiti dvije stvari. Prvo, da se godinama istina od njih pokušava sakriti i, drugo, da žive u društvu koje je dozvolilo da mu vladajuća svjetovno-crkvena ‘elita’ (kojeg li neprikladnog izraza) nametne laž; laž o prošlosti, ali i laž o sadašnjosti.
