Svjetska operistika prve klase vazda je bivala izdašno bildana sjajnim opernim primadonama koje su svojim djelovanjem pisale povijest najvećih mundijalnih kazališnih kuća, a u tu prvu klasu najstrože odabranih opernih umjetnica XX. stoljeća vrlo su vidljiva mjesta, snagom neporecive rastalentiranosti, popunjavale i dive s naših prostora. Jedna među njima svakako je i Milka Stojanović, dramska sopranistica i česta stanovnica najvećih opernih pozornica po svem svijetu, koja je 1. rujna preminula u Beogradu, svojem rodnom gradu gdjeno ju mati njezina porodi još onamo 13. siječnja 1937.
S prostora bivše Jugoslavije, kad je o operi riječ, u svijetu su nas zastupale uglavnom vrhunske lirske veleposlanice što su oduševljavale najveće svjetske dirigente od Herberta von Karajana i Wilhelma Furtwänglera, preko Lorina Maazela i Zubina Mehte do Claudija Abbada, Riccarda Mutija i nebrojenih drugih. Kolajnu naših internacionalnih primadona čine imena žena od Milke Trnine i Zinke Kunc, Sene Jurinac i Dragice Martinis, preko Nade Puttar Gold i Biserke Cvejić do Ruže Pospiš Baldani i Dunje Vejzović. Danas je to mlada madam Lana Kos, koja dostojno nasljeduje dičnu hrvatsku opernu dionicu u svijetu.
Iz Bosne i Hercegovine dovinula se do najviših sfera Talijinog neba "prva Aida svijeta", čarobna Ljiljana Molnar Talajić, eda bi iz Srbije najvidljivije eksponentice bile po svemu rafinirana interpretkinja Radmila Bakočević i, evo, taman preminula artistica Milka Stojanović. Madam Bakočević, koja je početkom godine navršila svoj 90. rođendan, bila je na sahrani sedam godina mlađe kolegice, koja je uz ariju "Casta diva" iz opere "Norma" Vincenza Bellinija pokopana u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Upravo je Milka Stojanović otpjevala naslovnu rolu ove opere, s ovom divnom arijom u sebi, u prilici otvaranja zgrade beogradskog Narodnog pozorišta nakon temeljite obnove 1966. godine.
Matično je njezino gnijezdo bilo Narodno pozorište u Beogradu, u kojemu je 1960. godine debitirala kao Amelija u Verdijevoj operi "Krabuljni ples" i kojem će ostati vjernom kao tumačiteljica niza opernih uloga tijekom više decenija
Nije nikakvo čudo što je mlada Milka promarširala umjetničkim cokulama uzduž ovdašnjeg kazališnog igrališta, kad su joj najbliža bića bili sve odreda artistička čeljad: ujak Branislav Vojnović bijaše upravnik Narodnog pozorišta pola decenije prije Drugoga svjetskog rata; rođena joj sestra ugledna je likovna umjetnica Zagorka Stojanović, a zakoniti muž glavom i bradom kolega joj operni pjevač, bas solist Živan Saramandić. Ama, u vinogradu obiteljske loze, ipak, ostat će najvećim i najtrajnijim upravo ono što će u svojim svesvjetskim bisagama sa sobom ponijeti i za svih i sve zavazda sačuvati, prevelika – Milka Stojanović.
Velika znatiželja i široka zanimanja za niz stvaralačkih granâ odvući će mladu djevojku Milku u pravcu studiranja svjetske književnosti. Paralelno, pohađat će i sate solo-pjevanja kod Zdenke Zikove, eda bi kasniju profilaciju i specijalizaciju imala sreću razvijati kod prve među najvećima – Zinke Kunc.
Premda je bila stanovnica svijeta, matično je njezino operno gnijezdo bilo Narodno pozorište u Beogradu, u kojemu je 1960. godine debitirala kao Amelija u operi "Krabuljni ples" Giuseppea Verdija i kojem će ostati vjernom kao tumačiteljica niza opernih uloga tijekom više decenija vlastitog pjevačkog djelovanja. Doklegod joj bude trajala karijera na čitavom Globusu, Stojanovićeva će se vazda vraćati i nastupati u svojem rodnom gradu.
Usavršavala se kao mlada pjevačica u opernom studiju milanskoga Teatra alla Scala, nakon čega je nastupala doslovce na svim najvećim opernim pozornicama u svijetu, kakve svakako jesu Metropolitan Opera u New Yorku, Staatsopera u Beču, Bayerische Staatsoper u Münchenu, Boljšoj teatar u Moskvi, Semperoper u Dresdenu, Deutsche Oper u Berlinu, Teatro dell'Opera u Rimu, Teatro La Fenice u Veneciji... Proputovala je sve kontinente nastupajući u glavnim opernim ulogama u kazalištima Hamburga i Frankfurta, Salzburga i Helsinkija, Osla i Kopenhagena, Graza i Palerma, Barcelone i Madrida, Edinburga i Atene, Sankt Peterburga i Kijeva, Novosibirska i Minska, Odese i Sofije, Praga i Bratislave, Bukurešta i Ankare, Kaira i Caracasa...
Partneri su joj bili najtraženije i najcjenjenije kolegice i kolege njezine ere, a neka budu spomenuti tek Mario del Monaco, Franco Corelli, Luciano Pavarotti, Placido Domingo, Carlo Bergonzi, Nicolai Gedda, Tito Gobbi, Birgit Nilson, Fiorenza Cossotto, Cesare Siepi, Nikolaj Gjaurov, Bonaldo Giaiotti. Dirigirali su joj Francesco Molinari Pradelli, Zubin Mehta, Kurt Adler, Nello Santi, Lamberto Gardelli, Berislav Klobučar.
Tijekom svoje sjajne karijere akcent svojih afiniteta bila je stavila na talijanski belkanto, gdje je nastupala u glavnim ulogama Verdijevih opera "Aida", "Trubadur", "Krabuljni ples", "Otello", "Nabucco", "Don Carlo", "Moć sudbine", "La Traviata", "Attila", "Simone Boccanegra", "Sicilijanska večernja"; ili Giacoma Puccinija: "Tosca", "Madama Butterfly", "La Bohème" i "Turandot". Nastupala je i u djelima ostalih talijanskih majstora: "Normi" Vincenza Bellinija, "La Giocondi" Amilcarea Ponchiellija, "Cavalleriji rusticani" Pietra Mascagnija, "Adriani Lecouvreur" Francesca Cilee, te Nijemaca: "Figarovom piru" W. A. Mozarta, "Fideliju" Ludwiga van Beethovena, "Lohengrinu" Richarda Wagnera. Odigrala je i dio češkog programa bivajući tumačiteljicom u operi "Prodana nevjesta" Bedřicha Smetane, te čitav niz kanonskoga repertoara iz Rusije: "Pikovu damu" Petra Iljiča Čajkovskog, "Kneza Igora" Aleksandra Borodina i "Borisa Godunova" Modesta Musorgskog.
I kod nas u Splitu, odakle joj pišem ovo slovo, primadona Milka Stojanović bila je uvijek rado viđena gošća, koja je u gradu pod Marjanom nastupila u čak šest različitih opera. Prvi njezin nastup bio je u ulozi Abigaille u Verdijevoj uspješnici "Nabucco", 24. srpnja 1964. na Peristilu. Dirigirao je Silvije Bombardelli, a kao partneri bili su joj vjerojatno i do danas najveći splitski operni prvaci: bariton Ante Marušić, Andrica Dumanić, Duško Kukovec i Attilio Planinšek. Kritičar Željko Rapanić ovim je riječima opisao njezin debi: "Beogradska pjevačica Milka Stojanović interpretirala je tešku dionicu Abigaile muzikalno i u mnogočemu korektno. Ona je doduše pokazala nešto nesigurnosti nedorečenosti u nekim registrima glasa, ali ti nedostaci ne mogu poremetiti cjelokupan pozitivan dojam što je ostavila mlada pjevačica, pjevajući osim toga prvi put po buri i na peristilskoj pozornici" (Slobodna Dalmacija, 28. VII. 1964.).
Isti će kritik koju godine kasnije o njezinom dvostrukom nastupu u Splitu u operi "Moć sudbine" notirati: "Najveću je pažnju među njima ponovo privukla Milka Stojanović iz Beograda tumačeći Leonoru. Njezina je uzorna muzičko-pjevačka realizacija u zgradi doduše nešto ljepše zvučala, ali je na Peristilu ostala sva dotjeranost rijetko viđene scenske operne kreacije. Stojanovićeva je dokazala da je zaista na samom vrhu naše pjevačke elite" (SD, 14. VII. 1967.).
Već sljedećega godišta bit će i Aida, ali i godinu kasnije, kad će iz pera ondašnjega žurnalističkog arbitra/kroničara Rapanića dobiti ovakav panegirik: "Milka Stojanović otpjevala je i odigrala naslovnu ulogu u punom jedinstvu muzičkog i scenskog izraza, pa je takvo tumačenje svakako među najboljima koje smo na Peristilu slušali" (SD, 21. VII. 1969.). Godinu poslije Antun Celio Cega u istim je novinama ovako ocijenio njezin nastup u Verdijevom "Otellu": "Lav svetoga Marka kao da je toj našoj umjetnici draži od egipatske sfinge, jer je njena interpretacija Desdemone daleko nadmašila Aidu, koju smo prošlih godina slušali u tom istom ambijentu. Naša sopranistica Milka Stojanović, kojoj je izgleda Zinka Kunc uzor, pokušala je u Aidi imitirati Zinkinu boju tona, ali je to rezultiralo problematičnom muzičkom interpretacijom. Pjevajući Desdemonu počela se oslobađati tog kompleksa i glas je bio odjednom daleko prirodniji i ljepši. Registri su izjednačeni" (SD, 29. VII. 1970.).
Osim ovih uloga, Stojanovićeva je u Splitu – i u kazalištu i na Splitskom ljetu – nastupila još u Verdijevoj operi "Trubadur" (Leonora) i u Puccinijevom remek-djelu "La Bohème" (Mimì).
Dok je nastupala diljem svijeta, istinska diva Milka Stojanović ugrađivala je svoje ime u povijest operne umjetnosti. Tamo joj i jest mjesto. Uspomena na nju trajna je poput granita, poput bronce. Duh njezin je i u sjećanjima među nama, a tijelo njezino u Aleji zaslužnih građana u Beogradu. I tamo joj i jest mjesto.
