Naslov posljednjeg objavljenog solo-albuma Kornelija Kovača glasio je "Dvojni identitet" i u svom premijernom izdanju, tada u katalogu Komune, bio je svojevrsna autorova glazbena reakcija na NATO-ovo bombardiranje Beograda. Nastao u potpunosti u Kornelijevom stanu, baš u vrijeme vojnih akcija, album, kao i obično za autora, nije imao oštricu političke niti bilo kakve druge pobune, nego je donio duboko poniranje u sebe, svoju mladost i djetinjstvo. Poput svih znanih emotivaca i umjetnika, Kornelije je odgovore najprije tražio u sebi, kloneći se velikih izjava i monumentalnih poteza. Dva desetljeća i dvije godine kasnije, ovaj će album reizdati Croatia Records, ne sluteći ni da je to posljednje izdanje za Kornelijevog života ni da će "Dvojni identitet" poprimiti sasvim novo značenje. Moguće ga je odmah uočiti čitanjem brojnih medijskih napisa u povodu odlaska jednog od najvećih i najplodnijih jugoslavenskih i srpskih kompozitora, kako se to uobičajilo reći, "zabavne i rock glazbe". Uz spominjanje velikih uspjeha i podsjećanje na brojne hitove koje je potpisao, i dalje je dobrom dijelu tih pisaca nejasno kako je moguće da jedan ogroman glazbeni opus spaja njima istovremeno jako drage i jako mrske pjesme. Ovisno o ukusima i preferencijama, uz Kornelija Batu Kovača idu progresivne rock bravure koje je izvodio s Korni grupom i Indexima, pop-uspjesi Zdravka Čolića i Bisere Veletanlić, unikatni fenomeni poput Olivere Katarine i Mikija Jevremovića, producentske majstorije za Bajagu, Riblju čorbu i Kerber, a onda i svjetlucava oprema "narodnjačkih" vrhunaca jedne Lepe Brene. Nije stoga čudno da je i sam Kovač bio svjestan svog dvojnog identiteta, onog "ozbiljnog" autora i onog "narodskog", sposobnog da potpiše hitove poput "Džum-ram", "Trla baba lan" i "Sitnije, Cile, sitnije".
Duga izbivanja izvan tadašnje Jugoslavije i današnje Srbije pomogla su Korneliju da ljude gleda izvan nacionalnih i bilo kojih drugih okvira. U Hrvatskoj je bio čest gost, bio je i pridruženi član Hrvatskog društva skladatelja, pratio je diskografiju, izvođače i mnoge cijenio
Taj ga je dvojni, a zapravo višeslojni identitet, pratio i do posljednjih podviga. Opet je šutljivo otrpio komentare i brujanja raznih krugova kada je za svoj koncert "U inat sedamdeset petoj", održan 2017. godine u beogradskom Narodnom pozorištu, na kojemu su brojni interpretatori izvodili njegove pjesme, kao glavne gošće pozvao Lepu Brenu i Mariju Šerifović. Ustrajao je i zbilja ne čudi da su dotične dame nastup odradile vrhunski. O Breni, kao vrhunski profesionalnoj umjetnici, Kornelije nije štedio pohvala. "Nikada nije zakasnila na snimanje, nikada nije došla nepripremljena", što je od zahtjevnog producenta, kompozitora i glazbenika, akademski školovanog i spremnog na sate i sate rada u studiju, bio komentar kojemu su brojni pjevači težili. Korni grupa ih je promijenila mnogo, mislilo se da je to Batin despotski hir, no prava je istina da mnogi nisu izdržali cjelodnevni tempo rada, brojna uvježbavanja i sviračke sesije, čak i oni koji ga danas u prigodnim TV emisijama hvale kao svog strogog, ali dobrog učitelja. Ponovno okupljanje Kornijevaca na koncertu u Sava centru 2019. godine, 51 godinu nakon osnivanja, maksimalno ga je iscrpilo, a u konačnici mu i narušilo zdravlje. Dado Topić, sada kao suverena zvijezda, otpjevao je onoliko koliko je on mislio da treba, a Zlatko Pejaković nije se ni pojavio "jer mu je menadžer savjetovao da to nije dobro za njegovu karijeru". Bata, opet, pristojan, elokventan i povučen kakav jest, ništa nikome nije javno zamjerio. Ostavio je svojim učenicima na dušu da se ponašaju kako žele, istim onima koji sada, hvatajući komadiće medijske pažnje, opisuju "veliko prijateljstvo" s njim i svečano obećavaju da će nastaviti izvoditi njegove pjesme.
Kornelijevo prijateljstvo s njima i takvima bilo je pak potpuno iskreno i bez tržišnih kalkulacija, a pokazao je to i redovitim otkrivanjem novih talenata i u kasnijim godinama, kada je jednako revno pratio mlade pjevače i čitave zborove, redovito ih pozivajući na suradnju. Duga izbivanja izvan tadašnje Jugoslavije i današnje Srbije pomogla su mu da ljude gleda izvan nacionalnih i bilo kojih drugih okvira. U Hrvatskoj je bio čest gost, bio je i pridruženi član Hrvatskog društva skladatelja, pratio je diskografiju, izvođače i mnoge cijenio. Sarajevu, u kojemu je završio Muzičku akademiju i započeo s Indexima, stalno se vraćao, a za vrijeme rata devedesetih redovito je uplaćivao prihode od svojih izdanja dobrotvornim organizacijama koje su pomagale napuštenoj djeci. Nakon raspada Korni grupe, podebljanog "neuspjehom" na Euroviziji 1974. godine i to u klinču s ABBA-om, Bata kraj sedamdesetih provodi u Engleskoj, da bi dosta kasnije otišao i u Španjolsku. Na svim tim lokacijama se udomaćio i, jedva znajući jezik, kretao od nule i opet tražio sebe, prihvaćajući sve poslove i dokazujući se iznova u njima. Tada je Olivera Katarina Bati postavila pitanje "Jesi li ti Ciganin?", a član benda na probi u Engleskoj pitao ga je "Are you a communist?". Sve to, zapravo su bile pohvale; Olivera je mislila na divlju glazbenu dušu, a liku iz dvostruko mlađeg benda nije bilo jasno kako je uopće taj proćelavi, bradati tridesetogodišnjak prešao čuvenu "željeznu zavjesu". Naravno, nje nije bilo. Kornelije je do tih mjera želio izmijeniti sebe i svoj stabilan uspjeh u matičnoj državi da je dopusnice za boravak u drugoj državi redovito pravdao novinarskim akreditacijama Džuboksa i Duge. Nisu bile lažne, članke je slao i objavljivao.
Uz prva dva identiteta s početka ovog tužnog in memoriama, nepotpunog jer bi nabrajanje svega što je napravio uzelo mnogo više prostora, postojao je još jedan, za koji su njegovi najbliži suradnici, ali i čitateljska publika, tek kasnije saznali. Bila je to ljubav prema čitanju, ali i pisanju, što je rezultiralo s tri objavljene knjige priča i autobiografskih zgoda. U prvoj i drugoj, "Tamne dirke" (Prometej, 2003.) i "Falko i druge priče" (K.K. Music Production, 2007.), Kornelije još uvijek sebe gleda u trećem licu, izbjegavajući susret s mladim "ja", a potpuno će se osloboditi tek u "Fusnoti" (Laguna, 2010.), sada već kao duhoviti kroničar glazbe i vremena. Jedna rečenica iz "Falka", koju je u specijalnom programu RTS-a na drugačiji način izrekao i njegov kum i glazbeni suborac Slobodan Marković, govori o specifičnim korijenima i pravom naličju glazbe koju je potpisivao – odakle je krenula i gdje je zbilja bila ta duša za koju ga je Olivera pitala. Ne u progresivnom rocku, ne u zabavnoj glazbi ili u dokazivanju da može besprijekorno spojiti etno i pop (Lepa Brena danas je junakinja feminističke literature, možda je konačno vrijeme da pokoji muzikolog analizira i Kornelijevu produkciju), nego u instrumentalnoj i filmskoj, primijenjenoj glazbi. "Svi su film gledali, ja sam ga slušao", opisuje u "Falku" i navodi kako je prve akorde učio pokušavajući odsvirati glazbu iz Disneyjevih filmova. Uostalom, u Engleskoj je živio snimajući špice i reklame, a na snimanju ploče sa Zdravkom Čolićem "Šta mi radiš" (Jugoton, 1983.) klavijature i sintisajzere programirao mu je Hans Zimmer, danas velika zvijezda filmske glazbe. U Jugoslaviji je potpao pod prijezir dominantne rock-kritike koja je redom sahranjivala instrumentalne pokušaje i drugih znanih imena. Igor Savin, Laza Ristovski, Tomislav Simović, Miha Kralj, Sanja & Sloba i ostali služili su tek kao nenametljiva pozadina jutarnjeg TV programa za školarce. Kornelijev "The Green Moon Pathway" mnogi će zato prije vezati uz "Mali program" i učenje osnovaca pojmovima iz kemije i biologije, a ne uz album koji će odati Batinu sklonost novitetima, eksperimentiranju, kontrapunktu i neočekivanim harmonijskim rješenjima.
Glazbena scena cijele regije, pa i šire, Kornelijevim je odlaskom izgubila nemjerljivo mnogo, ne samo zbog opusa od preko 600 pjesama, šezdesetak filmova i serija i nebrojeno mnogo produkcija, nego i zbog iskrene znatiželje nekoga tko je zvuk osjećao i na sasvim tjelesnoj razini. U jednome od posljednjih susreta s autorom ovog teksta, uz piće se raspredalo o novim trendovima u glazbi. Zasvirala je Konstrakta i njena "In Corpore Sano", a Bata je, sasvim impulzivno, krenuo lupkati nogom u ritmu i sa zanimanjem je pratiti uz komentar: "Dobro je ovo!" Nažalost, s Kornelijem, dobrim tihim čovjekom i izvanrednim kompozitorom i glazbenikom, sljedećeg susreta neće biti.
