Vera Nikolić, najuspješnija jugoslavenska atletičarka, preminula je u 73. godini. Vera Nikolić je u siječnju doživjela moždani udar, borila se, pokušavala oporaviti uz liječničku pomoć, ali, kako to u životu bude, u posljednjoj utrci nije pobijedila.
Vera Nikolić rođena je 23. rujna 1948. godine u Grabovici pored Despotovca. U 13. godini pobijedila je na jednom krosu u Ćupriji, zapazio ju je atletski trener Aleksandar Petrović, predložio joj je da se ozbiljnije posveti atletici i da zajedno rade.
Uspon mlade, darovite srednjeprugašice bio je strelovit. S nepunih 18 godina, početkom rujna 1966. godine, osvojila je naslov prvakinje Europe u utrci na 800 metara. To Europsko prvenstvo u Budimpešti jugoslavenska je atletika zapamtila po svojoj prvoj zlatnoj medalji, a nju je osvojila tinejdžerka Vera Nikolić. Iz utrke u utrku trčala je sve brže. U prvoj kvalifikacijskoj utrci je pobijedila s vremenom dvije minute i osam i pol sekundi. U polufinalu je pobijedila istrčavši 800 metara za nešto više od dvije minute i četiri sekunde, a u finalnoj je utrci pobijedila s vremenom od dvije minute, dvije sekunde i osam desetinki. Bio je to svjetski vrijedan rezultat, rekord Jugoslavije i rekord Europskih prvenstava.
Očekivanja od srednjeprugaškog čuda od djeteta su bivala sve veća. Nikolić se etablirala kao vrhunska osamstometrašica i na mitingu u Londonu, na stadionu Crystal Palacea je 20. srpnja 1968. godine, s nepunih 20 godina, postavila svjetski rekord – legendarnih 2.00.5. Postala je prva jugoslavenska atletičarka samostalna svjetska rekorderka (Slovenka Draga Stamejčič je 1964. izjednačila svjetski rekord na 80 metara prepone), a to je uspjeh koji do danas nije postigla ni jedna atletičarka s prostora nekadašnje Jugoslavije.
Nikolić je sljedećih mjeseci živjela pod golemim pritiskom. Od nje se očekivalo da osvoji zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Mexico Cityju. Pritisak je za mladu sportašicu bio pregolem. U finalnoj utrci nije izdržala, odustala je nakon tristotinjak metara i tada se suočila s odnosom suvremenih medija prema sportskim neuspjesima sportaša od kojih mediji očekuju isključivo pobjede. U jugoslavenskom je tisku njen nastup na Olimpijskim igrama prokomentiran naslovom „Od zlata do blata“ i do tada zlatna Vera bačena je u blato.
Veri Nikolić trebalo je vremena da se oporavi od svih pritisaka i psihičkih tegoba kroz koje je prošla. Sportski mir našla je u Zagrebu gdje se preselila i pod mnogo manjim pritiskom nastupala za Atletski klub „Dinamo“. Uspjela se oporaviti i vratiti na staze sportske slave. Na Europskom prvenstvu u Ateni 1969. godine osvojila je brončanu medalju u utrci na 800 metara. Godina 1971. bila je njena: osvojila je dvije zlatne medalje na Mediteranskim igrama u Izmiru (na 800 i 1500 metara), a ponovno je osvojila i titulu europske prvakinje na 800 metara u Helsinkiju. Nikolić je postala jedna od prvih atletičarki koja je 800 metara trčala za manje od dvije minute. Na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. to joj je uspjelo dva puta, a u finalu je osvojila peto mjesto. Sportske novosti Veru Nikolić četiri su puta proglasile za najbolju sportašicu Jugoslavije.
Vera Nikolić prestala se baviti atletikom 1974. godine. Živjela je u Zagrebu gdje se i udala, suprug joj je bio zaposlen u RSUP-u, i rodila troje djece. Kao zaslužna sportašica (kao članica „Dinama“ postala je europska prvakinja) dobila je dvosoban stan u Dubravi koji je sredinom osamdesetih godina mijenjala za veći, također u Dubravi. Političke i društvene promjene ranih devedesetih pogodile su i Veru Nikolić, tada zaposlenu u SIZ-u fizičke kulture Dubrava. Od svih zaposlenih u tom SIZ-u, samo je ona dobila otkaz, samo je ona bila višak. Razlog je bio nacionalistički: rođena je u Srbiji, Srpkinja je, u braku sa Srbinom, dužnosnikom RSUP-a. S djecom se sklonila u Srbiju, gdje je i umrla. Stan u Zagrebu joj je devedesetih godina oduzet, a godinama se borila za pravo na povrat.
Vera Nikolić bila je velika atletska šampionka, zvali se je „zlatna Vera“, a zlatnu Veru vukli su i za vrijeme sportske karijere i kasnije kroz blato.
