Izrada Leksikona Antuna Gustava Matoša, potaknuta 140. godišnjicom rođenja (1873.) i stogodišnjicom njegove smrti (1914.), trajala je tri godine. Riječ je o personalnom leksikonu, ali takvome koji se konceptualno razlikuje od srodnih izdanja – po čemu?

Hofman: Leksikon je potaknut dvostrukom obljetničkom prigodom, no pravi je razlog njegova postojanja potreba da se revidiraju postojeća čitanja Matoševa djela i pokušaj objektivnije revalorizacije njegova opusa unutar povijesti hrvatske književnosti. Svaki je dobar pisac složena umjetnička osobnost, koja se opire leksikografskoj potrebi za sustavom, svojevrsnim ‘svođenjem na mjeru’ i cjelovitošću. Za dosadašnju kroatistiku, čast izuzecima i vrijednim pokušajima (prije svega Zorana Kravara i Dubravke Oraić Tolić), Matoš je više bio nacionalni mit nego tekst. Njegova sabrana djela broje gotovo desetak tisuća stranica, mišljenje mu je u stalnome kretanju i pluralizmu koji se pogrešno tumači kontradikcijom, pa je izrazito pogodan za ideološka čitanja. Ne čita li se Matoš u cjelini i unutar društvenopolitičkoga i poetičkoga konteksta, vrlo ga je lako ideološki prisvojiti, na koju god stranu. Leksikon ne obrađuje svaki pojedini tekst koji je Matoš napisao ni svaku osobu koju je u svome djelu spomenuo, već je svojevrstan pojmovnik, zbir najvažnijih odrednica njegova opusa. Svi su članci interpretativni, često sintetski eseji u kojima se in medias res propituje pojedina tema metodom sustavnog i ozbiljnog iščitavanja njegovih tekstova, pa i propituje uobičajena pogrešna predodžba o leksikografiji kao tobožnjoj ‘objektivnoj’ prezentaciji postojećih znanstvenih dosega koja izbjegava, ili bi trebala izbjegavati, subjektivna stajališta i interpretaciju.

Matoš i pravaštvo

Matoš je pouzdana žrtva lektirnog pojednostavljivanja i/ili upornog kroatističkog diskursa domoljubnog pjesnika. Zašto je tako dosljedno ‘estetiziran’ ili nacionalno romantičarski politiziran?

Hofman: Zato što nije pomno čitan. Očito i stoga što takva ideološka svrstavanja pojedinima odgovaraju. Nije, doduše, sporno da je Matoš, osim eruditskih intelektualnih stihova izrazite intertekstualnosti i literarnosti, pisao i pjesme (feljtone, eseje, polemike) s motivima hrvatske domovinske zavičajnosti ili da je njegovao habitus izvorna starčevićanskoga pravaštva. No to je samo jedan dio Matoševih svjetonazora i usmjerenja, pri čemu se onda danas – ako se već pogrešno ne shvaćaju – čitaju izvan konteksta. Tko danas, osim stručnjaka, uopće zna što je to bilo izvorno pravaštvo? Zbog toga Leksikon donosi i kontekstualne članke, primjerice o Hrvatskoj, Austro-Ugarskoj Monarhiji i Europi njegova doba, kako bi obzor pojedinih stajališta bio jasniji. Lektirno pripremljen i ideološki serviran pisac omiljeno je glavno jelo naše mitomanije i pojednostavljenja. Matoševo bezdomništvo, presudno pripadanje trima kulturnim krugovima, zagrebačkome, beogradskome i pariškome, njegova usvajanja najviših europskih kulturnih standarda i tekovina kasnograđanske esteticističke epohe kojoj je pripadao, njegova briga za kulturnu suradnju izvan nacionalnih granica i, primjerice, životna usmjerenost na srpsku (o kojoj ustrajno piše kao o ‘našoj’) i francusku knjigu i kulturu, kojima je i sam doprinosio, presudne su činjenice za objektivnije tumačenje njegova djela. Mijenjati pogrešnu recepciju moguće je jedino povratkom Matošu kao tekstu.

Matoš je u Beogradu postao to što jest, ondje se naučio biti Hrvat, pa onda Srbin, pa onda i duhom Francuz (ne zaboravimo, Zagreb je agramersko-njemački, a Beograd frankofilski grad), tamo se naučio svojem stilu, jeziku, humoru, polemičnosti, toliko dotad stranima hrvatskoj prozi

Već bi kronologija Matoševog pravaštva bila dobar zalog za historizaciju ukupnog pravaškog pokreta u Hrvatskoj. Recimo, Matošev napor za revidiranjem mita o Kvaterniku, kao primjera proturječja političkog stanja nacije?

Šakić: Kronologija Matoševa pravaštva zapravo je kronologija rasapa izvornoga pravaštva, ali i povijest hoda jugoslavenske i užehrvatske nacionalne ideologije. Čini mi se da se rijetko shvaća kako je Austro-Ugarska bila umorna zemlja jednog starca – Franjo Josip I. došao je na vlast usred revolucionarno-emancipatorskih građanskih revolucija 1848-49., koje je slomio uz nemalu pomoć Hrvatske i bana Jelačića (pa je Matoš zapisao da je spomenik banu Jelačiću ‘spomenik hrvatskoj gluposti’), višedesetljetnu krizu Monarhije okončao je nagodbom 1867-68., dočim je Monarhija efektivno prestala postojati ubrzo po njegovoj smrti 1916. U tom kontekstu treba shvaćati sva tumačenja kulture bečke moderne ili austrougarskoga društva fin de sieclea, onoga što je Stefan Zweig nazvao ‘jučerašnjim svijetom’; to je bio okoštao, zaustavljen svijet u kojem nitko nije očekivao promjene. Matoš je krunski pisac za razumijevanje Hrvatske i njezine svijesti toga doba; njegov životni vijek ugrubo se poklapa s vijekom ‘nagodbene Hrvatske’ i ‘Khuenovim dobom’. Upravo je taj period bio razdoblje u kojem nastaje moderna građanska Hrvatska; tad se odvijao, u polukolonijalnim uvjetima (Matoš je Hrvatsku uporno uspoređivao s ‘afrikanskom kolonijom’), i proces prvobitne akumulacije kapitala (koji je rijetko u rukama domaćih, hrvatskih privrednika) i proces nastanka moderne nacionalne države.

Ilirizam je, kao ishodište jugoslavenskih političkih opcija, kod Matoša osobito kritički intoniran. Zašto?

Šakić: Ilirizam je bitan za razumijevanje upravo rečenoga – iz njega naime proizlaze obje nacionalne politike u Hrvata, i tzv. kroatizam i tzv. jugoslavizam, nacionalna i internacionalna Hrvatska. Matoš je i tu dakle možda prvi uvidio ono što mi danas vidimo, napisavši da je ilirizam stvorio ‘dvije kulturne struje: jednu koja kod nas traži čistu hrvatsku, drugu koja kod nas uvodi hrvatsko-srpsku, jugoslavensku, slavensku kulturu’. Pokazao je rijetko razumijevanje za obje opcije, kao što je i Starčevića i Strossmayera vidio obojicu kao očeve domovine, obojicu izrazito kritizirao, ali i afirmativno sagledao. Inače se ilirska platforma na Hrvatskom saboru 1861. rascijepila u dvije političke struje, (izvorno) pravašku i narodnjačku, pri čemu su obje stranke imale liberalni predznak. To nije novitet našega leksikona, taj je uvid o dvjema stranama hrvatske politike, koji dijeli, kako vidimo, već i Matoš, razrađen u ozbiljnijoj kritičkoj literaturi, od Mirjane Gross i Igora Karamana do Nikše Stančića, čiji su radovi bili podloga političkim dijelovima leksikona. No ne smijemo zaboraviti da je narodnjačka opcija s vremenom kooptirana od strane Khuenova mađarskog banskog režima te da se jugoslavenstvo u Matoševo doba prebacuje u maticu Stranke prava, a ‘čisto’ pravaštvo klerikalizira. U tom je kontekstu Matoš i u ilirizmu sagledao, kao i u svakoj temi o kojoj je mislio i pisao, i ono dobro i ono loše. Kako članak pokazuje, mimo realnopolitičkih prigovora ilircima, prije svega oko nerazumijevanja koncepta nacije (Matoš im naime prigovara da je romantičko i jezično, a ne političko i pravno), Matoš je iznimno afirmativan što se tiče iliraca, pogotovo u pogledu njihovih umjetničkih dometa. Moglo bi se reći da je djela iliraca držao našim klasicizmom, pogotovo Ivana Mažuranića, Vraza i Demetra, čiji citati strukturno premrežuju Matoševa djela. Dapače, ustvrdio bih da je ono što je Matoš ekstrahirao iz iliraca danas dijelom lektirnog tumačenja.

Matoš i jugoslavenstvo

Uzmimo zatim Matoševa stajališta o jugoslavenstvu kao, citiramo, ‘višestruko podvojena’. Kao pravaš, Hrvate je smatrao formiranom modernom nacijom, gdje je jugoslavenstvo vidio kao predmodernu opciju i redovito odbacivao sve projugoslavenske političke ideje. Tako na primjeru održivosti zajednice Hrvata i Srba odnos prema jugoslavenstvu ima nekoliko etapa, ali i fokus na jugoslavenstvu kao kulturnoj politici. Zašto i gdje je kod Matoša jugoslavenstvo ‘kontroverzno’?

Šakić: Matoš je, kao čitatelj Ernesta Renana na pozadini svojeg liberalnog pravaštva, imao vrlo moderna viđenja nacionalne zajednice kao interesne skupine građana, kakva su kasnije razvijena npr. u Benedicta Andersona. Jasno je dakle razlikovao etničku pripadnost, po kojoj su Hrvati, Srbi itd. južni Slaveni, dakle Jugoslaveni (koji dijele i jezik) – od nacije, koju pak tumači kao modernu nacionalnu državu, kako je to i danas u zapadnoj političkoj misli. Stoga je i mogao govoriti o Hrvatima triju vjeroispovijesti itd., što se danas mahom čita kao isključivi nacionalizam, dok je kod Matoša to prije tehnički termin u smislu državljanstva. Zato je etnička politika Matošu predmoderna, čak antimodernistička opcija, dok moderni nacionalizmi – bilo hrvatski, bilo srpski – to nisu. Problem nastaje u onom momentu kad jugoslavenska politička platforma, pod kojom su ilirci i kasnije narodnjaci više-manje podrazumijevali samo južne Slavene u Austro-Ugarskoj Monarhiji, nakon dolaska Karađorđevića na vlast 1904. prelazi iz hrvatskoga u srpski politički život i postaje srpskom službenom politikom okupljanja svih južnoslavenskih naroda oko Srbije, pri čemu se radikalno mijenja i politika hrvatskih Srba. Matoš tad postaje žestok protivnik takvog političkog jugoslavenstva, ali to nije značilo da je od kulturnoga ili bilo kojeg drugog mogućeg političkog oblika jugoslavenstva bio odustao – naprosto ga, kao prvo, nije mogao zamisliti kao realnost pa je iz ‘Pečalbe’ još 1913. vidljivo da on naprosto ne može ni zamisliti Hrvatsku izvan Monarhije, te stoga jugoslavenstvo proglašava političkom utopijom za sanjare. Da skratim, ustvrdio bih da Matoš jugoslavenstvo naprosto nije vidio kao rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja koje je njemu najpreče. Drugo je to što je on vjerovao da ono može postojati ukoliko su partneri ravnopravni sugovornici, a Hrvatska nije bila ravnopravan subjekt ni Mađarskoj do 1918., a potom ni Srbiji.

Hofman: To objašnjava i njegovu kasniju kritiku hrvatske likovne umjetnosti (Ivan Meštrović) i književnosti (Milan Begović, Ksaver Šandor Gjalski, Ivo Vojnović, Vladimir Nazor, Tin Ujević), koja je jugoslavensku ideju zagovarala korištenjem srpskih folklornih pseudomitoloških motiva iz tzv. vidovdanskog kulta, pa se čini kao da je od jugoslavenske kulturne suradnje, koju je cijeloga života zagovarao, nakraju odustao. Ipak nije. Zapravo se radilo o kritici, s jedne strane, umjetnosti koja služi političkim interesima (što je zasmetalo Matošu esteticistu), a s druge strane o stajalištu da je, na Voltaireovu i Nietzscheovu tragu, istinski cilj kulture njezin (samo)razvitak i emancipacija, pa je to razlog zašto je u Matoša nacionalno uvjet internacionalnome.

Matoš je ‘domoljubni pisac’ triju domovina – Hrvatske, Srbije i Francuske, ali je istovremeno ‘čovjek bez domovine koji luta europskim prostorima’. Nacionalizam i internacionalizam kod njega nisu isključivi pojmovi, nego inkluzivne kategorije. Jesu li politički racionalne?

Hofman: Matoš se sam odredio kao pisac triju domovina: Hrvatsku je zvao ‘domovinom naše puti’, Srbiju tj. beogradski kulturni krug ‘drugom otadžbinom’, a francusku, na čijim je ranim larpurlartističkim poetičkim temeljima razvio koncepciju svojega artizma, ‘domovinom našeg duha’. Deklarativno je, osobito u kasnijem opusu, u njega više nacionalizma, iako taj pojam u njega ima drukčije značenje nego što ga rabimo danas, a strukturno je pak više internacionalizma. To znači da je kulturni internacionalizam tj. vjera u najviše standarde kulturnog europejstva, poentirana njegovom rečenicom kako ‘biti u kulturi samo Hrvat znači biti vrlo jadan Hrvat’, zajedno s flanerističko-impresionističkom sviješću njegova feljtonističkoga i polemičkoga subjekta koje nema čvrsta središta i opire se cjelovitosti, konceptom mobilnosti i ustrajnom borbom protiv hrvatskoga kulturnog provincijalizma protiv kojega je ustajao, ključan strukturni dio njegova pisanja u cjelini. Matoševo nedogmatsko otvoreno mišljenje opire se, Konstantinovićevim rječnikom, zatvorenome ‘duhu palanke’.

Šakić: Otud u kroatistici ponavljana tvrdnja kako je Matoš u hrvatsku (ali i srpsku) književnost donio najviše europske standarde, a koju se zapravo rijetko shvaćalo u potpunosti – postala je školskom mantrom, a pritom se zaboravilo kako je Matoš umro - Krležinim riječima, ‘popljuvan’ u Zagrebu koji je s jedne strane u flanerističkim impresijama njegovom okolicom uzdizao kao estetski objekt, a u humoreskama, kao onoj o gradu Štreberovcu, prikazao kao kloaku ljudskih odnosa i ‘paradiz trača’.

‘Matošev Zagreb’ i ‘Matošev Beograd’: ključno za razumijevanje kulturnog konteksta, koji se nije promijenio? Skicirajte nam fokuse tih dviju natuknica iz leksikona.

Šakić: Kako pokazuje članak o Beogradu – a i ranije biografije o Matošu koje su napisali Mirko Žeželj početkom 1970-ih i Dubravko Jelčić 1980-ih – Matošu je Beograd bio formativno mjesto. Ne smije se zaboraviti – a uvijek se zaboravlja – da Matoš u Beograd dolazi kao vojni dezerter, s navršenom 21. godinom, da u Pariz, gdje formira svoju estetiku, pristiže sa 26, da se u domovinu vraća u 35. godini, a da umire u 41. Između toga postao je anarhoindividualist, nacionalist, liberal, konzervativac, književnik, u pismima mladim pravašima iz Pariza preporučivao im je lektiru Marxa i Stirnera, živio je – današnjim rječnikom rečeno – u skvotovima, umirao od gladi, bio emigrant i izbjeglica (upravo je Matoš, nitko nije primijetio, najveći hrvatski emigrantski pisac), nije podnosio Europu militarnih tabora i granica, bio je, vjerujem, prznica koja se vraćala po još batina kad bi bio izbačen iz krčme. Kako je sam napisao, u Beogradu je postao to što jest, ondje se naučio biti Hrvat, pa onda Srbin, pa onda i duhom Francuz (ne zaboravimo, Zagreb je agramersko-njemački, a Beograd frankofilski grad), a kako je napisao Dubravko Jelčić, tamo se naučio svojem stilu, jeziku, humoru, polemičnosti, toliko dotad stranima hrvatskoj prozi. Matoš je sve to bio, a prije svega emigrant, vlastitim odabirom; mogao je, kao skoro svi, živjeti u domovini u kompromisu s režimom. Nakon povratka on je pak povratnik – vječno razočaran u domovinu koju je bilo lakše voljeti izdaleka, vječno u protivljenju svima i svemu.

Bio je uvjeren da do bilo kojega oblika kolektivne, pa tako i nacionalne hrvatske emancipacije ne može doći bez osobne intelektualne emancipacije. Stoga je kao glavnog neprijatelja hrvatstva vidio upravo klerikalizam, tj. njegovim riječima ‘jezuitizam’

Zanimljiva je i natuknica ‘žene’, analiza Matoševa ‘antifeminizma’.

Hofman: O toj je temi u nas (pa i u leksikonu) najpodrobnije pisala Dubravka Oraić Tolić. Ona razlikuje Matoševo pisanje o ženama kao svojevrstan književni motiv i iskaze o ženama i njihovoj emancipaciji kao dio feljtonističkog interesa za tada i danas važnu temu. Ima u Matoša i profemističkih i antifeminističkih stavova. Općenito se može, iako ne do kraja, zaključiti kako antifeministički stavovi prevladavaju u njegovom kasnijem opusu. Vrhunac je toga tekst Naprednjače i brak, objavljen 1909. u Hrvatskom pravu. Ondje zastupa patrijarhalnu rodnu politiku. Mladi Matoš, osobito u razdoblju svojih ženevskih naukovanja (1898-99), gdje se družio često u društvu mladih intelektualki i studentica, većinom iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, imao je otvorenije stavove o ženskoj emancipaciji, oduševljeno pišući kako će se Hercegovina uskoro moći pohvaliti ‘prvim svojim domaćim ženskim liječnikom’, a Hrvatska ‘drugim zagrebačkim ženskim doktorom medicine’.

Šakić: Te mijene moguće je tumačiti i privatnim razlozima. Matoševa zaručnica Olga Herak, s kojom se upoznao preko pisama, stupala je 1907. u povorci u skupini prvih studentica zagrebačkoga sveučilišta, a kao učiteljica po zakonu Banske Hrvatske nije smjela stupati u brak. Matoš je dakako nije mogao prehraniti, niti moguću obitelj, a nakon njegova povratka, kad on dobiva diplomu učitelja, njihov se intimni odnos mijenja, a Matoševi stavovi o emancipaciji žena zaoštruju. Kad on u tom članku piše da emancipacija žena povećava intelektualni proletarijat, a smanjuje natalitet, zapravo piše u kontekstu spomenutog zakona, a ne samo iz privatne gorčine ili ipak mu urođene (premda liberalne) konzervativnosti. No da bi se dobio širi pogled na temu žene u Matoševu opusu treba, kao i za mnoge druge teme, pratiti uputnice unutar leksikona i njihovo širenje: članak o ženama kao feminističkoj temi širi se na motiv majke, domovine i ljubavi, a estetska reprezentacija žene kao ideala koji se u Matošev opus trasira iz, među ostalim, predrafaelitskih slika, obrađuje se u interpretacijama mnogim pjesama i novela – svatko tko pamti školsku lektiru prisjetit će se Balkona, Cvijeta sa raskršća ili Lijepe Jelene - vrhunaca esteticizma u hrvatskoj književnosti u kojima, uz druge Matoševe novele i sonete, defiliraju idealne, snolike žene, kao neke nedostižne vile.

Matošev koncept artizma

Koja je veza, na kraju, između politike teksta i poetike teksta u Matoša? Njegov važan članak zove se ni manje ni više nego ‘Umjetnost i nacionalizam’.

Hofman: Tu je presudan Matošev koncept artizma. Matoš je artistička stajališta počeo razvijati ponajprije u Parizu, u doticaju s francuskom esteticističkom kasnograđanskom kulturom. Tamo oblikuje, na zasadama odabrane francuske, njemačke i engleske lektire, pod snažnim utjecajem ‘klasičnoga modernizma’ Charlesa Baudelairea (postavši u nas najistaknutijim pronositeljem Baudelaireove poetike), ‘artističkog nacionalizma’ Mauricea Barrèsa i larpurlartizma Théophilea Gautiera, dodavši tome utjecaje estetičke filozofije Friedricha Nietzschea i racionalističku poetiku Edgara Allana Poea, kao i kulturnokritičku dimenziju esteticizma Waltera Patera, pristajući uz estetička načela kasnoga 19. stoljeća (tražeći od umjetnosti da bude ‘lijepa’ i načelno odbijajući (proto)avangardne utjecaje koje, doduše, dio kritike pronalazi u njegovu djelu), svoju pluralističku poetiku uobličenu oko pojma artizma, koji mu je prvenstveno zahtjev za neovisnošću umjetnosti o najšire shvaćenim društvenim funkcijama. Taj pojam Matoš shvaća izvan uobičajenih književnopovijesnih periodizacija, pa mu je on mjesto razlikovanja umjetničkog od neumjetničkog. Tim se pojmom dadu shvatiti i šire Matoševe društvene geste, poput boeme ili dendizma, koje prigrljuje kao poželjan larpurlartistički napad na institucionalizaciju, ‘filistarstvo’ i ‘tendencioznost’ umjetnosti, ali je i mjesto razumijevanja njegova antiklerikalizma, zbog kojega je često bio cenzuriran. Držeći kako je hrvatski modernizam ‘u svom jezgru estetičan i antiklerikalan’, klerikalizam je smatrao opasnošću za misaonu emancipaciju, jer prednost daje moralnoj ili pak didaktičkoj funkciji pred estetskom, što je Matošu bilo neprihvatljivo.

Matošev antiklerikalizam je, čini nam se, ključna odrednica njegova poetičkog i političkog stila, odnosno života.

Šakić: Prva odrednica njegove poetike i politike teksta je prije svega artizam, koji je kod njega, kao i kasnije u Krleže, logički išao ruku pod ruku s angažiranošću. Zapisao je, i to upravo povodom Barrèsa, da ‘pravi pisci trebaju biti političari tek izdaleka, daleko od dnevne strasti i meteža’, a jednom drugom zgodom kako je ‘pjesnička opozicija najveća u obliku Danteove, Miltonove ili Heineove politike’, dakle osvijestio je svojevrsnu politiku teksta putem njegove poetike. Otud mu ideja da svaka umjetnost, nužno nacionalna, nije u proturječju s politikom totalne autonomije umjetnosti, tj. artizmom. Matošu je provodna nit cijelog opusa i svega razmišljanja bila emancipacija. Dapače, bio je uvjeren da do bilo kojeg oblika kolektivne, pa tako i nacionalne hrvatske emancipacije ne može doći bez osobne intelektualne emancipacije. Stoga je kao glavnog neprijatelja hrvatstva vidio upravo klerikalizam, tj. njegovim riječima ‘jezuitizam’. Po tome je ostao dokraja izvorni pravaš, u tom radikalnom odjeljivanju javnog diskursa i npr. nacionalnog identiteta od privatnog područja duhovnosti. Klerikalizacija starčevićanskog pravaštva u okviru Čiste stranke prava ga je užasavala, ne samo njezin antisrpski gard, zbog čega je 1910., godinu dana nakon žestokog javnog raskida s frankovcima i Frankom, u predgovoru Našim ljudima i krajevima zapisao da mu nad činjenicom da se hrvatski pravaški liberalni nacionalizam pretvara ‘u reakcionarstvo konfesionalne rimske politike’ iz ruku ispada ‘pero posljednjeg pravaškog liberala’.