Joe Ely je s Jimmiejem Daleom Gilmoreom i Butchom Hancockom svirao u Flatlandersima. Objavili su jedan, ali utjecajan album, ‘One Road More’. Kao i s većinom stvari koje su mrvicu ispred svoga vremena, album nisu objavili odmah, nego su stajali u redu nekoliko godina. Solo karijeru započeo je 1977. albumom ‘Joe Ely’. Od ranih dana bio je čvrst autor čija se glazba prelijevala preko obala samo jednog žanra, pa se kod njega moglo čuti honky-tonk jednako kao rockabilly. Pripada odmetnicima od standardnog countryja, poput Guyja Clarka ili Waylona Jenningsa, glazbi za čiji je nastanak najzaslužniji Willie Nelson, koji se prvi pokupio iz standardnih obrazaca countryja. Elya mnogi pamte kao izvođača koji je prašio sa Strummerom i Clashom, i moglo bi se reći kako je njegova svirka obilježena punkerskim odmakom od malograđanštine – junaci njegovih pjesama, često sentimentalnih, zapravo uspostavljaju novu osjećajnost, žešću i predaniju od emocije koju zastupa uglađena društvena sredina. Prošle godine Ely je objavio roman ‘Reverb: An Odyssey’, u kojemu je pisao o onome o čemu i pjeva, a to bi bili ljudi izloženi, kako sam reče, statičnom kaosu modernog života.
Ukratko, Joe Ely je hodajuća legenda, njegov status danas blizu je onome koji je imao John Wayne kada je snimao svoj posljednji vestern ‘The Shootist’. Wayne tamo glumi ostarjelog revolveraša koji traži najdostojniji način umiranja. Ely ovu vrstu uloge igra maestralno, album ‘Panhandle Rambler’ smiren je i glazbeno raznolik ulazak u svijet koji, unatoč blagosti, uopće nije rezigniran, nema odlike predaje, nego je odmjeren u tretmanu tema, pomno odsviran i, kao i svi njegovi jači albumi, diskretno pomaknut. Odmah vam je jasno kako ne slušate rutinera, nego nekoga tko za druge svirače smišlja standarde. Slično je pristupio i tekstovima, koji odreda nemaju tipičan kraj. Otprilike kao da ‘Zločin i kazna’ završavaju Raskoljnikovim priznanjem, a da ostalo pisac ostavlja čitateljskoj imaginaciji, kao da poručuje, eto, kaznite ga vi koliko hoćete. Ova lišenost ‘Panhandle Ramblera’ nekakve preotvorene moralne dimenzije pokazuje kako se Ely nastavlja razvijati. Tako da je usporedbu s Wayneom u ‘The Shootistu’ potrebno razraditi: je, to je slična situacija, ovaj revolveraš zna sve trikove i finte zanata, plus one koje upravo stječe u novoj situaciji. Sam je rekao kako se oslonio na poetiku Guyja Clarka, koji nikada ne kaže sve, ali uvijek kaže dovoljno. Slušatelju je tako pružena prilika da bude kreativan na svoj način. Clarka nije spomenuo slučajno: osim što su stari pajdaši, druga pjesma na albumu je ‘Magdalene’ s albuma ‘Workbench Songs’ iz 2006. s antologijskim početnim stihom ‘I ain’t lookin’ for trouble’. A kako ih je sam izbjegao otpjevao je u pjesmi ‘You Saved Me’, posvećenoj supruzi Sharon.
Wayneov revolveraš iz filma nije imao tu sreću i spašavati se od bolnog kraja morao je sam, ciljanim porazom koji je trebao biti njegova zadnja pobjeda. I tako, Ely kao stari lisac na kraju savjetuje prepuštanje supružništvu, kao jedinom sigurnom mjestu u močvarnoj svjetskoj konstrukciji. Što ne znači da se Ely guši u eskapizmu – Amerika također grca u političkom ludilu prema kojemu se on aktivno postavio, osudivši Trumpovu političku kampanju kao čisti užas. Odličan album, tko zna koji po redu Elyjev, čovjek je bio stariji brat Joea Strummera, veliki uzor i još veći glazbenik, čije teksaške balade zvuče svjetski. Što reći osim: poslušati obavezno. Malo tko vam tako umješno neće ukrasti vrijeme, nego će vam dati svoje sate i minute, oplemenjene vještinom i zrelošću.
