Davor Radoja: Savršena budućnost (MojStrip, 2019.)
Hrvatski je strip u Hrvatskoj – preciznije, stripovi autorica i autora koji žive u Hrvatskoj i svoje radove stvaraju na domaćem jeziku – skup sport, u nakladničkom smislu, zadugo bio i do daljnjeg ostao. Zašto? Jednostavno: u kulturnoj sredini gdje časopisi i magazini, posebno tiskani, nažalost, nisu više relevantan medij komuniciranja, izdavačka produkcija novog strip-albuma zahtijeva značajna novčana ulaganja, ponajprije što se tiče radnog vremena autora/ica potrebnog da bilo kakav "dugometražni" strip u cijelosti proizvedu – a povrat novca prodajom stripova, usprkos državnom otkupu za narodne knjižnice te malim natječajnim poticajima (i) za strip-izdavaštvo, nije dovoljan da bi neophodan ulog financijski "pokrio". Tako još od oporavka, pa i procvata prijevodnog strip-izdavaštva sredinom 2000-ih godina, izvorni strip na hrvatskom predstavlja ekonomski neisplativi, ali kreativno strastveni i umjetnički uspješan rad grupe entuzijastkinja i entuzijasta, čiji su plodovi poslije gašenja tiskanog i na kioscima dostupnog časopisa Q nakladnika i urednika Darka Macana (te zatvaranja njegove kuće Mentor), svima bili pregledni na internetu, putem digitalnog časopisa MojStrip urednika Jurice Starešinčića i rubrike Web stripovi na regionalno relevantnoj Stripovi.com urednika Marka Šunjića, k tome pokretača Naklade Fibra. Posljednji, 50. broj časopisa MojStrip izašao je još 2019., dok je zasad zadnji novi strip na Stripovi.com objavljen krajem iste godine, zlokobno najavljujući pomor kulture u doba postpandemije, i valja se nadati da ni u slučaju domaćeg stripa – neće trajati vječno. Stoga su ove preporuke prilika za podsjećanje na odabrane serijale autorica i autora koji su trajno označili ranu eru internetskih stripova u zemlji i regiji, bilo da su zauvijek završeni ili se, u svom ritmu, i dalje nastavljaju. Među autorima koji su gotovo čitav dosadašnji strip-opus premijerno objelodanili na internetu je Splićanin Davor Radoja, strukom inženjer kemijske tehnologije te unatrag desetak godina stvaralac cijelog niza stripova što su, neuobičajeno za strip u Hrvatskoj, neraskidivo proizašli iz jezika i slenga grada autorovog porijekla, pružajući njegovim stanovnicima zrcalo u kojem se mogu ogledati upravo brutalno razgolićeni, ali nikada s manjkom Radojine sućuti. Sirovost neškolovane i realno nevješte figuracije autorovog crteža uravnotežena je njegovim preciznim osjećajem za dramaturgiju pripovijedanja i emotivnim intenzitetom doživljaja likova kakav je bio rijetko kada dosegnut među bilo kojim od strip-kolega i kolegica mu u prostoru zajedničkog jezika. Radojini su stripovi priče o živim ljudima, koje su mogle nastati samo u Splitu ranog 21. stoljeća. I nigdje drugdje. Svi zavređuju preporuku, a "Savršena budućnost" na mojstrip.com distopijska je drama koja je predvidjela više nego što si možemo priznati.
Sonja Gašperov: Veliki (MojStrip, 2019.)
Veliki je "kratkometražni" rad Sonje Gašperov, splitske strip-autorice, akademske slikarice, nastavnice, ilustratorice i spisateljice, koji koristimo kao povod za "nastavak čitanja" njezinih "Vučina", serijala koji je proslavio likove antropomorfiziranih vukova s tisuću i jednom ljudskom manom. I ponekom vrlinom, kako se vidi po Velikom. Sakupljene u albumima zagrebačke Biblioteke 2x2, te u brojevima MogStripa, "Vučine" su prepune bizarnog, anarhoidnog humora bliskog francusko-belgijskom stripu suvremene škole; no istodobno su potpuno autentično pomaknute i naprosto virtuozno, ležerno uvjerljivo nacrtane, da kao takve jednostavno svjedoče jedinstvenoj karijeri jedne od najprepoznatljivijih strip-autorica sada i ovdje.
Jurica Starešinčić: Ironija (MojStrip, 2019.)
"Ironija" Jurice Starešinčića, nekadašnjeg urednika časopisa MojStrip, intrigantan je rad donekle blizak Radojinoj poetici, no s manje elemenata melodrame i s mnogo više pomalo perverznog humora kojim se autor približio tradiciji američkog undergrounda, kao i svojim grafičkim izrazom otvoreno nadahnutim stilom Roberta Crumba. Sadržaj je također "crumbovski": dva zgubidana kradu bogu dane u birtiji gdje uglavnom ispoljavaju postadolescentsku osjećajnu nedoraslost za iole smisleni život u zajednici, što je pak umjetnički uvjerljivo jer nije tretirano kao individualni problem, nego traumatska deformacija sustava kulturne moći kojem odgovara da dječaci u tijelima muškaraca uzgajaju uobrazilje o vlastitoj veličini. Mizantropski intonirano djelo čitateljima/icama ne pruža ništa od nade karakteristične za stripove Davora Radoje, ali svojim svjetonazorom užase svakodnevnice dosljedno i duhovito prokazuje kao suštinski patetične, što ljude može činiti manje ovisnim o njihovim izvorima. Ovdje istaknuti/e stripaši/ce se svojim radovima nikad nisu libili zagrebati ispod površine. Stoga ni čitateljima/icama u potrazi za autentičnim glasovima ne bi trebalo biti teško pronaći njihove stripove.
