Uoči drugog saborskog čitanja izmijenjenog i dopunjenog Zakona o radu, pozicije tzv. socijalnih partnera očekivano su sadržajno i marketinški nabrušene. Sektorski ministar Marin Piletić, pak, razmeće se intervencijama koje navodno zadovoljavaju interes obiju strana. Ako je u pravu, onda je to prvi put otkako je u pretprošlom stoljeću definiran sukob rada i kapitala, ali teško da će biti tako.
No dajmo mu priliku, pogledajmo što nam to sam ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike predstavlja kao sveopći dobitak u ovoj turi friziranja radnog zakonodavstva. U prvi plan istura tri momenta: suzbijanje dugogodišnjih ugovora na određeno vrijeme, regulaciju rada na izdvojenom mjestu, regulaciju rada preko digitalnih platformi. Na sve to su se iz Hrvatske udruge poslodavaca očekivano požalili; tišti ih neumjereno reguliranje, jer oni svakako drukčije vide odnos prema radnom tržištu i same njegove mogućnosti.
Piletić je uzvratio s nova tri uporišta, ako je netko grešno pomislio da Vlada RH isključivo regulira i defleksibilizira, pa se odjednom pred nama ukazala sasvim nova slika novog ZOR-a. Vlada je, kaže taj isti čovjek, predloženim izmjenama fleksibilizirala čitav niz zakonskih mjera poput olakšavanja dodatnog rada, fleksibilizacije radnog mjesta, definiranja platformskog rada. Ne slučajno, odmah upada u oko da se ista stvar, npr. ono s platformama, dade prezentirati i kao fleksibilna i kao nefleksibilna mjera.
I dok ministar tako bordiža između Scile i Haribde socijalnog dijaloga, takmaci si mogu dopustiti više jednoznačan iskaz, pa si je glavna direktorica HUP-a Irena Weber neizostavno dala oduška. Ustvrdila je da rastući problem s nedostatkom radne snage dolazi odatle što se mladi iz Hrvatske iseljavaju u države s fleksibilnijim radnim zakonodavstvom. Takve politike, inzistira ona, poticajno djeluju na otvaranje radnih mjesta, za razliku od ovakvih koje "ne doprinose modernizaciji tržišta rada".
Uočimo činjenicu da je kapital sklon i tu pretpotopnu beštiju od stanja više dereguliranosti radnog tržišta reklamirati kao suštu modernost. Ipak, nemojmo biti baš toliko samozatajni, ako je notorno znano da ova država prednjači u toj vrsti modernizma praktično sve otkad je stupila u članstvo Europske unije. Što se tiče najizrazitijeg vida upravo takve progresivnosti, rada na ugovor do tri mjeseca, uvjerljivi smo šampioni kojima ostatak saveza definitivno gleda u leđa.
Dok udio tih poslova u EU-u prema Eurostatu danas iznosi 1,7 postotaka, Hrvatska ih bilježi impresivnih 4,2 posto. No ako bismo svejedno željeli biti moderni, onda bi se radni status po tom ugovaranju mogao jasno nazvati prekarnim, kao što ga definira Eurostat, ali ta riječ u našem ZOR-u još uvijek nije uvrštena. Štoviše, nema ni drugih vidova radnopravnog modernizma, primjerice kolektivnih ugovora, a na što pažnju skreću i domaći sindikalisti.
Nakon sjednice Gospodarsko-socijalnog vijeća na kojoj se u ponedjeljak raspravljalo o izmjenama ZOR-a, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever upozorio je na tu ključnu manjkavost. Pokrivenost kolektivnim ugovorima u RH još uvijek je ispodpolovična, pa predstavnici radnika bez više zastupljenosti tog oblika zaštite rada ne mogu prihvatiti daljnje zakonske fleksibilizirajuće intervencije.
Uostalom, pogledajmo kako zaista izgledaju tri navedena ministrova aduta, odnosno navodna jača regulacija rada na određeno, rada na izdvojenom mjestu i onog putem platformi. Prvo, mada je rad na određeno vrijeme po novom ograničen na tri godine, uz neke dodatne osigurače, predviđene iznimke su brojne i raskošne. Neće biti ograničenja za sezonske radnike, a ne treba previše objašnjavati koliko je time radnog tržišta zahvaćeno s obzirom na ekonomiju baziranu ponajviše na turizmu i znatnim dijelom na poljoprivredi.
Izuzeti su i radnici na EU-projektima kojima se okrećemo tim više uslijed stanja sad već permanentne i sve složenije krize. Ograničenja neće važiti ni za radnike na zamjeni, ni za agencijski rad koji u RH također biva sve češće zastupljen. Drugo, pored rada od kuće uvodi se kategorija rada na daljinu, iako je to u praksi često isto što i rad od kuće, čime je po ocjeni Saveza samostalnih sindikata Hrvatske otvoren dodatni prostor za svaljivanje troška proizvodnje na radnike.
Treće, hvalevrijedno prepoznavanje rada na digitalnim platformama velikim je dijelom anulirano ostavljanjem mogućnosti za posredovanje pomoću tzv. agregatora. I ovdje imamo posla s izvrdavanjem EU-trendova koji nalažu da se kao poslodavac tretira sama platformska kompanija, ona na vrhu pripadajuće piramide. Modernistička stremljenja regulatora i udruga poslodavaca tako propuštaju sve same zicere za svoju žuđenu i razvikanu afirmaciju.
HUP-ovci doduše pojašnjavaju da im nije više na umu toliko pitanje fleksibilizacije ugovornog odnosa između kapitala i rada, a i teško da može biti, uzimajući u obzir gornje fakte. Oni sad ističu ponajprije fiskalni aspekt ove priče, tražeći primarno da država malo uzmakne iz područja svojih poreznih prihoda, te posljedično i rashoda u javnoj potrošnji. No to je ionako stalni poslodavački narativ, pa ili su previše lakomi radnici, ili je to država koja podržava najširu socijalu.
Naravno, nije teško odatle prozivati državu pod vlastima koje napadno golem dio budžeta i posebno drugih dostupnih resursa usmjeravaju ka svojim partikularnim interesima. Bilo da su to povlaštene stranačke elite, nepotistički sabran činovnički kadar, klijentelistička mreža javne nabave i radova, potkupljena ratnoveteranska populacija ili sistemski hiperdotirana Crkva, dođe nam na isto. S druge strane, upada u oko da ni sami poslodavci nisu pritom ostali tako drastično oštećeni, jer su nam dostupni i podaci o njihovu stanju.
Kao što napominje portal Radnička prava, u izdanju Baze za radničku demokratizaciju BRID, omogućeno im je već sijaset prilika za neoporezivo povećanje plaća. Na tisuće kuna više imaju priliku isplatiti kroz prigodne nagrade poput božićnica, uskrsnica i regresa, novčane nagrade za radne rezultate, dar za dijete radnika ili naknadu za prehranu zaposlenih, itd.
Osim toga, nitko ih ne pita koliki su plus realizirali u ovom ili prošlom kvartalu, pa da se na toj osnovi govori o profitnoj rezervi za kompenziranje ugrožene cijene rada. Povrh svega, Radnička fronta u svom osvrtu prije dva mjeseca upozorila je da se na mala vrata ovim ZOR-om u radno zakonodavstvo uvodi koncept izvanrednih okolnosti pod kojima poslodavac može radniku isplatiti 30 posto manju plaću.
Bar to je valjda ono moderno: u slučaju epidemije ili potresa ili slične nepogode, smanjenje plaće se dopušta iako prethodno nisu propisani uvjeti za primjenu. Naročito nije uzeto u obzir je li poslodavac imao veću ili manju dobit prije toga, je li možda godinama akumulirao natprosječnu zaradu, naspram plaća u RH koje stalno čuče negdje ispod prosjeka EU-a. Konačno, bez obaziranja na to je li uopće riječ o djelatnosti koja trpi štetu zbog vanrednog stanja, dok pamtimo da ima puno onih koji u generalnoj krizi ostvaruju apsolutni prihodovni rekord.
RF ukazuje na dodatni problem ubacivanja nove poražavajuće koske u konkurentski postavljene međusindikalne relacije. Članovi većih sindikata koji imaju pravo reprezentativnosti, zakonski rigidno postavljeno, dobit će veća prava od radnika u manjim sindikalnim organizacijama. Ne treba sumnjati da su veliki pozdravili tu mjeru, ali ni da će oni manji, nerijetko progresivniji, u takvom budućem ogledu značajno stradati.
Nije poznato na što su sindikalne središnjice pristale za ljubav te regule; možda npr. na ono da će poslodavac i dalje smjeti kontaktirati radnika izvan radnog vremena. Poslodavcu ostaje široko pravo telefoniranja, a to asocijativno skreće pažnju na mizeran status radnika u pozivnim centrima čiji vlasnici definitivno spadaju u kategoriju kriznih pobjednika. Nemojmo se iznenaditi ako se ta dva momenta u budućnosti servisno poklope, pa call-centri ubilježe dodatni profit na ime otvorenih šefovskih linija po sve atraktivnijoj tarifi.
