Sve su češće pritužbe putnika na neizdrživu hladnoću u jugoslavenskim vlakovima. Nadležni to pravdaju oštrom zimom. Uza sve to, kako se navodi, otežano je loženje vlakova, jer je kvaliteta ugljena jako loša.
"Zato ona para, koja prolazi kroz željezne cijevi ispod vagona i kroz gumene spojne cijevi između vagona pod vlakom, ne može dospjeti do zadnjih vagona, nego se zbog hladnih cijevi – a to je osobito za vožnje dok vlak sam proizvodi vjetar i još veću hladnoću – ohladi, pretvori i iscuri, a često i zamrzne. U velikoj zimi moguće je zato parom iz lokomotive grijati samo nekoliko prvih vagona…" Putnici baš nisu zadovoljni ovakvim objašnjenjem.
Od ranih jutarnjih sati, 27. veljače 1925. godine, u cijelom Osijeku je vladala čudna napetost. Dan ranije su u prepunu sudnicu Sudbenog stola dovedeni Jovo Čaruga i Pavao Prpić-Veliki i predsjednik sudskog senata je pročitao: "Potvrđuje se smrtna kazna vješanjem. Jovo Čaruga, jeste li razumjeli?" Čaruga odgovara potvrdno, a Prpić riječima: "I ja sam, drago mi je."
Predsjednik suda se ponovno obraća obojici: "Sutra u sedam sati izvršit će se smrtna osuda." Čaruga uzvraća: "Makar i sada." Predsjednik suda zatim govori kako trebaju da se pripreme za smrt, a njih obojica se na sve to smiju. Novinski izvještaji s pogubljenja govore da su "obojica premješteni u veće i svjetlije ćelije. Skinuti su im okovi, a ljudi se otimaju za njihove autograme… Nisu spavali cijelu noć. Svaki je šetao svojom ćelijom i popušio mnoštvo cigareta…
U dvorištu Sudbenog stola već stoje vješala. Naokolo masa ljudi. Mnogi su se popeli na zidove, zauzeli prozore okolnih zgrada i uzverali se na drveće… Nešto prije sedam sati ujutro dolaze suci, advokati, novinari, krvnik Mauzner i njegov pomoćnik Hart. Obojica su u crnini i s cilindrima. Žandari najprije dovode Prpića…
Prije pogubljenja Prpić je izrazio želju da nešto kaže. Dozvolili su mu, pa je rekao: 'Poštovana publiko! Ja sam, kao što znate, star 23 godine. Nisam nikada u životu bio kažnjen. Ja sam žrtva Čaruge! Ja sam bio čestit čovjek i zato, ako sam nekoga uvrijedio, neka mi oprosti. A sad idem na drugi svijet…'
Žandari su ga dopratili do vješala… a nakon toga krvnikov pomoćnik mu je ispod nogu izmaknuo pomične stube… Liječnici su utvrdili da je smrt nastupila nakon 12 minuta, nakon čega su ga radnici zaklonili paravanom od dasaka… Čaruga je došao na gubilište s dvojicom žandara i svećenikom…
Predsjednik sudskog mu je kazao: 'Nad vama će se sada izvršiti smrtna kazna'. Čaruga mu je uzvratio, pomalo blijed. 'Znam to!' Kad ga je predsjednik predao krvniku, Čaruga je htio nešto reći, ali ga je krvnik brzo odveo prema vješalima. Koračao je nesigurno, tako da ga je krvnik morao gurati. Pod samim vješalama Čarugi su počela klecati koljena i odjednom se sav počeo tresti. Krvnik mu je prebacio konopac oko vrata, a pomoćnik odmaknuo stube…"
Novine zatim navode da su "ljudi nakon pogubljenja nagrnuli u dvorište. Kada su tijela skinuta publika je rastrgala konopac; svatko je nastojao dobiti komadić…" Komadić nečega što je obilježilo kraj dvojice surovih razbojnika koji su, na svoj način, dali pečat jednom vremenu…
