Kako ocjenjujete novi Zakon o radu?
Legaliziraju se rastezljive "izvanredne okolnosti" u kojima nam se plaće mogu smanjiti za 30 posto kako bismo "podijelili rizik s poslodavcima". Stvara se zakonska podloga da više radimo od kuće kako bismo poslodavce rasteretili troškova prostora i režija. Ako nam je plaća premala za život, upućuje nas se da, nakon tjedna kod jednog poslodavca, odradimo još subotu i nedjelju kod drugog kako bi se smanjio nedostatak radne snage i pritisak da se plaće povećaju. Radnicima u prijevozu i dostavi oduzima se čak teoretska mogućnost da na sudu istjeraju svoja prava kako bi se zaštitile digitalne platforme... pa čak i ona odredba u korist radnika, kojom se rad na određeno vrijeme limitira na tri ugovora, ima rupu. Poslodavci radnike na određeno sada mogu poslati da rade preko agencije. Za njih, naime, to ograničenje ne vrijedi pa neto rezultat može biti samo plaća umanjena za agencijsku proviziju.
Po čemu bi ovakva rješenja mogla biti pogubna za radnike?
Za rad od kuće do deset radnih dana mjesečno nije predviđena nikakva naknada za troškove interneta i ostalih režija, a poslodavcima se ostavlja mogućnost da izbjegnu njihovo plaćanje i za trajni rad na daljinu. Posebno ako do njega dođe na prijedlog radnika. Bez naknade za prijevoz na posao ostat ćemo u svakom slučaju. Zasad nije propisan nikakav iznos, pa čak i ako nam poslodavac nešto ponudi, to može biti premalo. Na mjestu je primjedba da onda trebamo organizirati štrajk, no rad od kuće će utjecati na ionako neslavnu razinu radničke organiziranosti. Osim toga, odredbe o štrajku su otprije takve da radnici i sindikat mogu pogriješiti na sto mjesta i biti drastično kažnjeni, dok poslodavac može doslovno što hoće.
I dosadašnji zakoni o radu išli su na štetu radnika, smanjivali su radnička prava, da li je ovaj nastavak te politike?
"Najbolja garancija prava radnika je dinamično gospodarstvo, a ZOR je prenormiran...", naslušali smo se od menadžera iz HUP-a, medijskih komentatora, profesora radnog prava i bivših ministara fleksibilizacije, neovisno o stranci iz koje su dolazili. Europska komisija je 2012. objavila svojevrsni katalog desetljeća "reformi". Cilj je bilo ukupno smanjenje sindikalnog utjecaja na plaće i uvjete rada. Decentralizacija kolektivnog pregovaranja, otežavanje proširenja kolektivnih ugovora, sniženja minimalca, fleksibilno radno vrijeme, povećanje varijabilnog dijela plaće i broja ugovora na određeno, otvaranje tržišta za migrante i studente prisiljene raditi za "džeparac"... Sve su to hrvatske vlade zdušno provodile. Bez obzira na to što je rezultat bilo samo produljenje krize, ove izmjene ZOR-a predstavljaju srljanje u istom smjeru. Danas su to, barem na riječima, napokon shvatile i institucije poput Europske unije, ali naša Vlada i domaći poslodavci izgleda da su ostali na politikama prethodne generacije.
Kako izbjeći da ZOR ne služi "fantomskom pokretanju gospodarstva i poduzetničke aktivnosti, fleksibilizaciji i potrebama tržišta, te zaštiti poduzetnika od nepotrebnih administrativnih opterećenja i troškova rada"?
Trebalo bi jednom zaista preispitati kolektivne predodžbe o tome što stvara novu vrijednost i "kvalitetna" radna mjesta? Ako je to zaista samo privatna dinamika riziku sklonih bogataša, onda u redu, idemo im ukinuti i ono malo preostalih "nameta". Nemojmo brinuti o minimalnim standardima zaštite radnika niti o daljnjem slabljenju javnih usluga poput informiranja, obrazovanja i zdravstva. Međutim, da je taj recept, u primjeni već tridesetak godina, bio imalo ispravan, već bismo svi živjeli, ako ne u blagostanju, onda barem u "dinamičnom gospodarstvu". U tu mitologiju, koju mejnstrim mediji refleksno i dalje prenose, ne vjeruju više ni sami kapitalisti. Barem ne otkad su se u nekoj od kriza uvjerili da njihovu robu mora netko i kupovati, ili da radnici mogu otići u Irsku. U stvarnosti je razvoj kolektivni proces između radnika koje se na poslu uvažava, pametnih javnih investicija i usluga koje nisu samo stranačke blagajne i, da, često inovativnih pojedinaca. Ljudi imaju pravo raditi i vidjeti rezultate svoga rada – ne u nekretninama i automobilima vlasnika, direktora i političara, nego na svom stolu. Zakon o radu tome treba služiti. Njegova jedina svrha je da strana koja je u radnom odnosu slabija barem koliko-toliko popravi svoju poziciju pa da se onda ojača sindikat, da se prošire kolektivni ugovori, i da svi dožive ono što mnogi radnici nikada nisu: povišicu i humaniji tretman.
