Ovoga tjedna Hrvatska televizija emitirala je i posljednju epizodu serije "Područje bez signala" nastale prema istoimenom romanu Roberta Perišića, a svih šest epizoda ostaje dostupno na internetskoj stranici javne radiotelevizije, preko usluge HRTi. O prijevodu romana u televizijski medij i temama koje on otvara razgovarali smo sa scenaristima Hanom Jušić, Jelenom Paljan i Milanom F. Živkovićem.

Kako ste dijelili posao i donosili odluke?

Živković: Ova serija je autorski projekt Ankice Jurić Tilić. Na početku smo na scenariju radili ona i ja, a onda su nam se priključile Hana i Jelena.

Jušić: Ne samo da je ona idejni začetnik, nego nam je davala smjernice. Ona bi nam na višesatnim sastancima rekla u kojem smjeru da idemo, a onda bismo se rastali i do sljedećeg susreta napravili svoj dio posla.

Paljan: Ankica je smislila i kako ćemo i kojim redom čitati i komentirati, a onda bi na temelju tih komentara skužila da li je dobro da epizoda ostane u rukama onog koji je počeo pisati ili bi bilo bolje da je netko drugi preuzme. Tako da smo se stalno izmjenjivali.

Živković: Većinu scena smo zapravo u nekom trenutku pisali svi, pod Ankičinim meritornim vodstvom. Sjajno da je ona napokon pronašla vremena napraviti autorski projekt od početka do kraja.

Lik tajnice Alise smo uveli da bismo nadomjestili dio prošlosti koji je ispao zajedno s Veberom i likovima koji su se meni najviše sviđali u romanu. Gledali smo kako da podebljamo prošlost radničkog i sindikalnog života u tvornici, da Janda ne bude jedini – kaže Hana Jušić

Znači li to da je njezina ideja i da se adaptacija dramaturški usmjeri na likove?

Paljan: Mislim da smo do toga došli zajedno na nekom sastanku, Ankica i nas troje. Ta nam je odluka dala novi elan, ali je nije bilo najjednostavnije provesti u djelo. Obično se u serijama s obzirom na različite perspektive radnja ponavlja, a kod nas je radnja cijelo vrijeme napredovala. To da radnja napreduje, a da smo fokusirani na jedan lik je bilo dosta zahtjevno.

Jeste li od početka znali da će serija imati samo šest epizoda? Pitam jer je roman prilično opsežan, s puno narativnih i vremenskih tokova…

Živković: Broj epizoda se dosta brzo iskristalizirao. Iako je moj prvi treatment imao samo pet nastavaka, ako se ne varam.

Jušić: Ti si dosta dugo bio sam s tom serijom.

Živković: Jedna od odluka koje je Ankica veoma rano donijela i s kojom ja uopće nisam bio sretan dok nisam shvatio njezine argumente, jest bila da se povijesna vremena koja su u romanu prisutna – kraj 80-ih, rat 90-ih – izostave iz scenarija i da sve smjestimo u neku vrstu proširene sadašnjosti, uglavnom poslije velike ekonomske krize iz 2008. To je moglo biti 2010., a može biti i danas. Glavni Ankičin argument je bio da su naša gledateljska očekivanja danas standardizirana CGI-jem i sličnim, relativno skupim tehnologijama "pomlađivanja" glumaca, dok europska umjetnička miniserija još uvijek može, u najboljem slučaju, računati na tehnologiju maske iz prošlog stoljeća. Kasnije nam je šest različitih fokalizacija prema likovima omogućilo da uvodna sekvenca eventualno otvara mali prozor u prošlost tog lika. U romanu je jasno da su postupci likova često motivirani onime što je bilo mnogo ranije. Dosta dugo sam se bojao hoće li se to vidjeti s obzirom na to da ne možemo prikazati što se njima događalo prije 20 godina. Sada kad sam gledao seriju, činilo mi se da su povijesti likova ipak potpuno prezentne, da smo se mi svi susreli s tim Šeilama, Nikolama, Jandama, da je svatko imao neki takav slučaj u svom bližem ili daljem iskustvu. Odrasli smo okruženi takvim sudbinama.

 

Nuštinski junaci

Budući da je adaptacija neka vrsta prijevoda, neke stvari nisu mogle ostati neodređene, pa je tako npr. neimenovani gradić N. postao Nuštin. Kako ste došli do tog toponima?

Paljan: Nije bilo nekog velikog događanja oko toga. Trebalo je neko ime. Mislim da smo mi imali neke prijedloge, ali ovaj Ankičin je bio najbolji.

Živković: Ja sam želio da gradić N. ostane kao i u romanu. Ne da ljudi govore "idemo u gradić N." jer je to neprirodno, nego sam imao prijedlog koji je odbačen. Sjećate se?

Jušić: Naravno! Milanova ideja je bila da se svaki put kad se izgovori ime gradića desi neka buka u kadru i da se ne čuje ime gradića.

Paljan: Drago mi je da smo odbacili taj prijedlog. (smijeh)

Premda niz detalja u romanu upućuje na to da se Olegov i Nikolin poslovni pothvat obnavljanja proizvodnje u tvornici turbina odvija u BiH, zapravo je riječ o provinciji koja je devastirana ratom, a potom i privatizacijom…

Paljan: Taj prostor provincije je u cijelom postjugoslavenskom prostoru jednak.

Živković: Bez potrebe da predetaljno elaboriramo neka interna razmatranja, ali mislim da je i Robert Perišić o tome svojedobno govorio u intervjuima, intencija romana je bila da izbjegne lociranje radnje u neko konkretno mjesto, naprosto zato da se izbjegne interpretacijsko tjeranje maka na konac faktualne točnosti…

Paljan: I geografske i svake druge.

Živković: Netko bi mogao reći da u našem konkretnom gradiću to nije bilo baš tako, nego se odigralo u povijesnom slijedu događaja drugačije, deindustrijalizacija nije proizašla iz ovog, nego iz onog događaja, što je potpuno periferno… U kasnijoj fazi rada na romanu, to mjesto radnje doista jest pomalo nalik na Bosnu i Hercegovinu, ali Ankica je zbog niza razloga radnju htjela vratiti u Hrvatsku.

Ako želimo živjeti kao slobodni ljudi u bilo kojem smislu moramo moći sudjelovati u donošenju ekonomskih odluka, pa bilo to na razini poduzeća, želimo da nas se pita – kaže Milan F. Živković

Jušić: I ja sam bila sklona tome. To bi osim svega dodatno zakompliciralo produkcijske uvjete…

Paljan: Treba osim toga imati na umu da književnost puno bolje podnosi takve neodređenosti, nego film ili televizija. Televizija stvarno ne može amortizirati takvu neodređenost.

Živković: Mislim da je Ankici i Daliboru Mataniću uspjelo zadržati to što je Robi htio.

Jušić: Slažem se.

Živković: U krajnjoj liniji zaista je taj gradić sniman na barem pet mjesta.

Paljan: Da, u Dugoj Resi, Gračacu, Ličkom Osiku i Karlovcu, čini mi se.

Bilo je naravno i intervencija na razini likova. Kako je Sobotka postao Janda, pukovnik Hassan? Otkud Alisa koju igra Milena Zupančič?

Jušić: Lik Pukovnika bio je prejaka referenca na Gaddafija, a naša serija se dešava 2019. Roman je nastao skoro 10 godina prije. Sobotka je postao Janda, to je Milan smislio. Sobotka je lik kojim se Perišić referirao na seriju "The Wire", odnosno "Žica", a bilo nam je smiješno da se dvojica sindikalnih vođa zovu jednako. Te promjene su bile nužne i prilično kozmetičke.

Živković: U vrijeme kad je Perišić pisao roman, "The Wire" tad nije još ni izbliza bilo toliko opće mjesto. Ta serija je svoj kultni status dobivala sporo i kasnije.

Jušić: A i drugo je imati referencu iz serije u romanu, a kad to postane referenca u seriji je druga stvar. Lik Alise, tajnice koji tumači Milena Zupančič uveli smo da bismo nadomjestili dio prošlosti koji je ispao zajedno s ostatkom tvorničke prošlosti, s Veberom i još nizom likova koji su se meni najviše sviđali u romanu. Gledali smo kako da podebljamo tu prošlost radničkog i sindikalnog života u tvornici, da Janda ne bude jedini.

Paljan: Ja pamtim da je Hana osmislila Alisu kao tajnicu, isto tako i kuharice. Toga nema u romanu, a omogućilo nam je da pokažemo što je jedna takva tvornica značila za cijelo mjesto. Takva tvornica nije nudila samo jednu vrstu zaposlenja, mahom za muškarce, nego je svima davala posao.

Jušić: Kad smo izbacili prošlost, mi smo se dosta dugo borili s nedostatkom sadržaja. Jako nam je bilo bitno da prikažemo svakodnevicu u Nuštinu. Kad smo osmišljavali nove likove, kao Branoševu ženu na primjer, stvarali smo nove podzaplete, stvarali smo nove veze da bismo mogli imati scene u seriji koje nisu isključivo gradnja turbine. Uostalom, Ankica nam je u tom smislu dala kao referencu "Život na sjeveru". Da nismo uveli te scene imali bismo isključivo turbinu, njezinu gradnju, prodaju, Olega i Nikolu, a htjeli smo dobiti da ljudi osjete taj gradić i svu težinu života u njemu.

Nagrade u Lilleu i Münchenu (Foto: HRT)

 

Turbina i muzej

U romanu je sjajno razrađen osjećaj besmisla koji muči stanovnike gradića N., koji opterećuje i njihove privatne odnose…

Živković: To je jedan od jako važnih segmenata romana, u književnosti je on riješen na pozornici tvorničkog kafića Plava laguna. U romanu je bilo dovoljno tamo dovesti nekoliko likova iz gradića da bi se osjetilo buđenje života u njemu. U filmskom mediju to morate pokazati. Da bi se moglo pokazati, morate imati likove. Nadam se da se u seriji taj aspekt buđenja mjesta, koje je bilo proglašeno nepotrebnim, doista vidi.

Paljan: To se odnosi i na tvorničke scene. Njih u romanu isto gotovo da i nema. Kao što nema ni toga da Ragan ugrožava tvornicu, ako se dobro sjećam.

Živković: Ponovno, trebali smo doslovce prikazati rad u tvornici, dok se u romanu to može ostaviti na razini sugestije i prepustiti čitatelju. Međutim, to nam je stvorilo drugi problem. On se, najkraće, naziva socijalistički realizam...

Jušić: …ili popularno "Družba Pere Kvržice". (smijeh)

Živković: Hana je bila naš osigurač da radnici u tvorničkim scenama ne postanu pobjednici socijalističke izgradnje svijetle budućnosti.

Koji moment u postsocijalističkom iskustvu o kojem "Područje bez signala" govori vam je bio scenaristički najpoticajniji? Koliko biste rekli da je socijalistički imaginarij danas još živ?

Živković: Mark Fischer, autor knjige "Kapitalistički realizam", napisao je da kada se neka kultura više ne može modernizirati ni sagledati iz neke drugačije ili nove perspektive, prestaje biti kulturom u pravom smislu riječi i postaje nekom vrstom artefakta koji se može samo monetizirati i eventualno izlagati u muzejima. On zapravo kaže da kapitalizam guta stvari i ideje iz prošlosti, otima im funkciju i kontekst, i pretvara ih u artefakte. Sada, zamislite da tim artefaktima vratimo život? Što bi se dogodilo kada bi turbina iz "Područja bez signala", kao i tvornica u kojoj se proizvodi, radnici i cijeli grad, uključujući ideje suradnje i proizvodnje za zadovoljenje potreba, ponovno dobile funkciju i kontekst ? Čini mi se da se Perišićev roman može čitati kao elaboriran i podjednako emotivan odgovor na to pitanje. Otuda i ta nevjerojatna ironija s turbinom koja na kraju završava u muzeju. Roman, a nadam se da će i serija imati tu funkciju, uspješno detabuizira socijalističko iskustvo. Živimo li u svijetu u kojem su svi zapravo na teži način naučili da navodna participacija u izoliranoj pseudodemokratskoj sferi nije dovoljna, onda znamo i da nam je potrebna određena vrsta koordinacije, kolektivnog upravljanja u sferi ekonomije. Roman radi na tome da se jedno povijesno iskustvo takve koordinacije detabuizira. Osim toga, treba biti iskren pa reći da se samoupravno iskustvo ponekad i idealizira, iako u njemu nije sve bilo tako lijepo i uspješno kao kada se otisne na majicu. Međutim, da bismo mogli kritički promatrati iskustvo socijalističke modernizacije, moramo ga detabuizirati.

Paljan: Seriju nije prvo vidjela domaća, nego njemačka i francuska publika, a to što im je priča bila jako bliska mi je sjajno. Ljudi svugdje prepoznaju iskustvo tvornice koja je propala i povukla ljude u čemer. S deindustrijalizacijom su prebrisane cijele zajednice.

Jeste li vi zaslužni za to što se u seriji pojavljuje i "Konjuh planinom"?

Jušić: Meni je to silno draga pjesma, ja sam je unijela u scenarij.

Inicijalno je to mjesto trebao je imati "Spartak" Arama Hačaturjana, znate ono kada u prvoj epizodi Janda pronalazi neki gramofon... to se čak, za razliku od "Konjuh planinom", čuje i u romanu, ali prava nisu bila dostupna. "Konjuh" je ultimativni hit, ali najviše mi se svidio u četvrtoj epizodi,

Jušić: I meni isto.

Živković: "Konjuh" se najviše čuje tamo gdje ga nema.

 

Robert Perišić: Šteta što je gotovo

Mislim da sam ja najgori mogući gledatelj serije. Znate ono, je li ti bolja serija ili knjiga? Pa ja imam knjigu u glavi i najgori sam gledalac. Sad sam odgledao šestu epizodu, na HRT-u. Nisam htio gledati prije. Mislim da su, sve u svemu, scenaristi napravili veliki posao, zajedno s redateljem, naravno. To je nova priča, iz romana koji hvata nekoliko slojeva koji ovdje ne mogu biti vidljivi, od vremena prije do psiholoških introspekcija likova. Zapravo sam jako strahovao to vidjeti, jer ubaciti sve to u vidljivo i u jednu liniju vremena, nije nikako jednostavno i sve se lako može fulati, na način da gledaš i kažeš: što je ovo, koga briga? Priča iz grada N.? Mislim da su napravili veliki, dobar posao. Kažem, ja sam najgori mogući gledatelj. I meni je dok gledam bilo nejasno jesu li oni to napravili ili ja proživljavam ono što znam, što sam napisao. Ali pitao sam i druge. Pa i ti festivali, gdje su dobili nagradu žirija na top svjetskom festivalu, i nagradu publike u malom Münchenu. I onda kad je Lipša legla u postolje turbine, čega nema u romanu, pomislio sam: šteta što je gotovo.