Na temelju niza igranih kratkiša Hana Jušić opravdano je proglašena najvećom nadom hrvatske kinematografije. Čini se da su te nade ispunjene njenim dugometražnim debijem ‘Ne gledaj mi u pijat’, uvrštenim u jedan od sporednih programa venecijanske Mostre, gdje mu je kritičarska udruga Fedeora dodijelila svoju nagradu za najbolji euro-mediteranski film, a potom je dobio i nagradu za najbolju režiju u glavnom programu festivala A kategorije u Tokiju. Na domaćem terenu dobio je posebno priznanje žirija na ZFF-u, gdje je imao i nacionalnu premijeru i gdje ga je većina filmofila (jako) dobro primila. Uglavnom, čini se da je s Jušićinim debijem sve u najboljem redu, osim jedne sitnice – šačica skeptika ‘Ne gledaj mi u pijat’ nije doživjela kao posebno dobar film. U toj neslavnoj družini je, nažalost, i potpisnik ovih redaka.
Hana Jušić radnju filma smjestila je u rodni Šibenik, pronalazeći u njemu slikovite rubne ambijente kakvi su je impresionirali u suvremenoj latinskoameričkoj kinematografiji. U centar zbivanja postavila je tzv. disfunkcionalnu obitelj sastavljenu od pater familiasa (Zlatko Burić), žene/majke (Arijana Čulina), sina/brata (Nikša Butijer) i kćeri/sestre (Mia Petričević), a kao fokalizacijsko središte usidrila potonji lik Marijane. Kad dominantni otac dobije moždani udar i gotovo vegetirajući padne na skrb familiji, miševi počnu kolo voditi, a kao novi vođa u prvi se tren nameće Marijana, jedina preostala u obitelji koja zarađuje. Međutim Jušić ne namjerava slijediti obrazac uspona Michaela Corleonea iz ‘Kuma’ ili identitetsko eureka-samosagledavanje Leonea iz ‘Glembajevih’, pa se motiv ‘novog kuma’, koji napušta opozicijski položaj i preuzima vlast shvaćajući da je isti kao omraženi (ali dubinski ipak voljeni) ‘stari Glembaj’, brzo napušta, da bi ga smijenilo Marijanino iskušavanje novostečene slobode, kako u društvu majke i brata tako i kroz erotske eksperimente s nepoznatim ljudima. No zapravo se ništa bitno ne mijenja, Marijana ne može prerasti samu sebe i pobjeći u ‘bolji svijet’, pa se svojevrsno egzistencijalno obiteljsko vegetiranje nastavlja, a nije čudno ni da se na samom kraju, u završnoj sceni/globalnoj metafori, otac pomalo oporavlja – njegov povratak je logičan jer ostali nisu bili sposobni zadobiti neku novu vrijednost oslobođeni njegova nadzora.
Idejno-značenjski filmu se nema što prigovoriti. On je egzistencijalno autentičan i kao takav sukladan svom realističko-dokumentarističko-naturalističkom stilu karakteriziranom kamerom iz ruke s mnoštvom panoramiranja, kao što je i odabrana poetika modernističkog naturalizma primjerena, pri čemu se ističu postupak akronološkog prikazivanja događaja u dvije vrlo kratke, dramaturški bitne scene, te spomenuta završna globalna metafora. Problem je međutim u ritmu, osobito u drugoj polovici filma, kad se on suviše rasplinjuje, problem je u podosta zajedničkih scena sa sestrom i bratom koje su posve nezanimljive, problem je u sasvim neintrigantnom liku Marijanine prijateljice (Karla Brbić) koji funkcionira kao tzv. dramaturška štaka a trebao bi biti važan epizodni karakter, odnosno u nedovoljnom korištenju glumačke snage Arijane Čuline kao majke zbog koje je, redateljski sagledavajući situaciju na licu mjesta, trebalo mijenjati scenarij i veći prostor dati relaciji majka-kći umjesto kći-brat i kći-prijateljica. Problem je, najkraće, u podosta praznog hoda i nedostatnom broju sugestivnih scena, zbog čega je cjelina ispala suviše osrednja. Hana Jušić nesumnjivo je napravila moderan film u svjetskom duhu vremena, što nije malo, ali kvalitativno je ipak znatno manje od onoga što se od nje očekivalo. Ili je to samo zanovijetanje jednog nezadovoljnika?
