Björk: Fossora (One Little Independent)
"Hope is a muscle / That allows us to connect", uzvikuje Björk u uvodnoj "Atopos", preko aranžmana sastavljenog od bas klarineta i techno ritmova. Taj načelno optimistični sentiment prožima i ostatak njenog desetog samostalnog studijskog albuma. "Fossora" nastavlja niz tematskih i zvukovnih preokupacija kakve su i pretvorile Björk u teško objašnjivu autorsku silu. Površinski gledano, izrazita ekscentrična konceptualnost skoro svakog njenog albuma djeluje kao nešto što namjerno stvara podjele. No kao što kaže navedeni stih, njena glazba služi konekciji sa slušateljima, samom sobom, prirodom, roditeljima, djecom, ljubavnicima. Ispod labave priče o sakupljačici gljiva i namjerno iščašenih, kompleksnih aranžmana koji još jednom sjedinjuju svjetove moderne klasične kompozicije i elektronike, krije se niz emotivnih i jedinstveno ekspresivnih vokalnih izvedbi te evokativnih tekstualnih figura koje nikad, unatoč svoj neobičnosti, ne upadaju u puki manirizam. Sama činjenica da Björk toliko stilski sklisku glazbu uspijeva držati podaje od ruba parodije skoro tri desetljeća dovoljno govori o koliko se jedinstvenoj, promišljenoj i emocionalno rezonantnoj viziji radi.
Yeah Yeah Yeahs: Cool It Down (Secretly Canadian)
Yeah Yeah Yeahs su se okupili pak nakon skoro desetogodišnje studijske pauze i snimili album koji naizgled igra na sigurno. Osam pjesama ugurano je u tek pola sata, a ranog garažnog zvuka može se naći u mikroskopskim tragovima. Bend se oslonio na karizmatičan glas Karen O i electro rock zvukovnicu njihovog trećeg albuma "It's Blitz" iz 2009. koji je u mnogočemu predvidio opsesiju osamdesetima koja je protutnjila i undergroundom i mainstreamom proteklog desetljeća. No mladenačku energiju i oštrinu Yeah Yeah Yeahs nadoknađuju pametno konstruiranim, konciznim pjesmama koje raznorodne elemente poput dance rocka, synth popa i soula stapaju u pamtljive komade koji, unatoč jednostavnosti, dobivaju snagu kroz opetovana slušanja. Mali minus u toj računici je to što su nevjerojatno moćnu baladu, "Spitting of The Edge of The World", duet s Perfume Genius, stavili na sam početak albuma. Pjesma je toliko snažna u svojim melodramatskim naglascima i apokaliptičnoj atmosferi da ostatak solidnog materijala s lakoćom padne u njenu sjenu. No to deeskaliranje tenzija s vremenom itekako odgovara naslovu albuma. Više nego solidan povratak.
Beth Orton: Weather Alive (Partisan)
Malo kome se dogodi da snimi svoj najbolji album nakon dvadeset pet godina diskografske karijere, no čini se da je britanskoj kantautorici Beth Orton baš to pošlo za rukom. Karijeru je počela još devedesetih kao jedna od prvih kantautora koji su kombinirali folk i elektronske utjecaje, no njeni album nisu uspijevali dosegnuti potencijal promuklog, upečatljivog vokala koji je često posuđivala izvođačima poput The Chemical Brothers. "Weather Alive" pripada nekim drugim vremenima i utjecajima poput sophistipopa na tragu The Blue Nile ili Talk Talk, čujnim u prigušenim, polako razvijajućim aranžmanima i slojevitoj produkciji koju Orton prvi put samostalno potpisuje. Aranžmani se omataju oko vokala suptilno ostavljajući dojam strpljivog ambijentalnog pristupa instrumentima. Klavirske linije hipnotički se isprepleću s ritam sekcijom stvarajući dojam tople organske repeticije, daleko od rudimentarnih drum loopova s radova iz devedesetih. No i Orton nije više isti tip pjevačice kao prije dvadesetak godina. Njen glas više nema mladenački zanos i grčevitu potrebu za dramatičnim afektacijama, ali je podjednako izražajan i samim time možda i dojmljiviji nego prije.
