ŽEN: Ciklus (Moonlee)
"Ciklus" je četvrti studijski album u petnaestogodišnjoj karijeri indie/prog rock trija ŽEN. Postpandemijsko razdoblje i promjena u članstvu vjerojatno su glavni razlozi više od dvostruko duže pauze nego što je bio slučaj u tempu objavljivanja prethodnika. Snimljen u vlastitom studiju Tralala, album podebljava najzanimljivije aspekte benda – slojevitu zvučnu sliku i zborno pjevanje. Žen su najbolje kad se prepuste repeticiji, napuste ili, bolje rečeno, prošire klasičnu pop rock strukturu hipnotičkim hibridom noise rocka, shoeagazea i afirmacijskih mantri.
"Bezimena Bezvremena", primjerice, naslovom namiguje u smjeru Nirvanine "Endless Nameless", no zvuk i energija bliži su distorziranom ritualizmu benda Ride i njihove legendarne "Leave Them All Behind", s kojom dijeli himnički naboj i osjećaj prepuštenosti. Završna "Zgrade" nadograđuje se na taj osjećaj beskraja izmjenom snenih, apstraktnih pasaža i agresivnih, gotovo math rock rifova. Ako je suditi po toj divljoj, nepreglednoj posljednjoj trećini albuma, najbolje od ŽEN tek predstoji u nekom novom ciklusu.
Consecration: Smrt, ljubav, smrt (Geenger Records)
Sedmi album beogradskog post metal benda okupljenog oko glavnog autora Danila Nikodinovskog odmah u startu privlači pažnju naslovnicom Nike Potočnjaka iz zagrebačkog benda Seven That Spells. Njena estetika očigledna je posveta talijanskom stripu "Dylan Dog", a malo pozorniji ljubitelji avantura istražitelja noćnih mora u naslovu albuma i imenima dobrog dijela pjesama prepoznat će naslove epizoda Bonellijevog klasika. "Smrt, ljubav, smrt" predstavlja dvostruki koncept. Prvi, površinski, orijentiran je na stripovsku estetiku. Drugi je autobiografski ili čak audiobiografski, s obzirom na to da pjesme u aranžmanskom i instrumentalnom smislu tvore svojevrsni mozaik dvadesetogodišnje karijere benda.
Nikodinovski se na tragu svoje inspiracije ne libi zakoračiti istovremeno u otvoreni kič i snolike, apstraktne stilizacije. Žanrovski gledano, album pokriva sve od sablasnih klavirskih minijatura i dark ambienta, preko gotovo radiofoničnih pop rock balada, do epskih, psihodeličnih metal komada kao što su "Delirijum" i "Demonska lepota". "Ova pesma je za mrak/ Demone ubice i ostale drugare", reži Nikodinovski, signalizirajući slušatelju da je itekako svjestan koliko je cijeli koncept njegovog kiosk art rocka apsolutno pretjeran, ali i dječje iskren.
Roza: 800.006 (Samizdat)
Beogradski trio Roza nastao je na temeljima dvaju hvaljenih indie bendova iz desetih, Mnijenja i Vvhile. Gitarist/klavijaturist Nebojša Kuzmanović, bubnjar Dušan Damjanović i basist/klavijaturist Stevan Ćirović izbacili su sjajan istoimeni EP nesretne 2020. i predstavili minimalistički, ali iznimno detaljan zvuk koji baštini sve od math rocka i krautrocka, preko afrobeata, pa do techna. Njihov dugosvirajući debi "800.006" predstavlja ih u slici visoke definicije.
Pet podugačkih, varljivo repetitivnih skladbi prepunih mikroskopskih promjena donosi varijaciju na kiborg rock tradiciju, kojoj su pripadali klasici krautrocka poput Neu, Can ili Cluster, prog rock titani King Crimson ili Magma, ili post rock pioniri Trans Am i Tortoise. Drugim riječima, radi se o glazbi koja briše ego frontmena i u središte stavlja organsko-tehnološki kolektiv. U tom smislu, Roza djeluje kao hobotnica koja ispaljuje neonske zrake iz svojih krakova. Motorički, propulzivni ritmovi uvijek su na rubu plesne atmosfere, aranžmani su kompleksni, ali nikad zaglavljeni u samozadovoljnu pretencioznost.
