Hrvatska kinematografija rijetko se usmjeravala prema znanstvenoj fantastici, a onda kad jest spajala je taj žanr s nadžanrom dječjeg filma. Oba hrvatska SF-a datiraju iz jugoslavenskog razdoblja i oba su iz osamdesetih – ‘Gosti iz galaksije’ Dušana Vukovića i ‘Tajna starog tavana’ Vladimira Tadeja; također, oba filma bila su jugoslavensko-čehoslovačke koprodukcije. Tridesetpet godina nakon ‘Tajne starog tavana’ hrvatska je kinematografija proizvela još jedan SF, ponovno kombiniran s filmom za djecu i ponovno u koprodukciji koja je uključivala bivšu Jugoslaviju i bivšu Čehoslovačku, preciznije Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu te Češku i Slovačku, a ovaj put produkcijski su se pridružili i Norveška te Luksemburg.
Vodeća pokretačka snaga projekta nazvanog ‘Moj dida je pao s Marsa’ je Marina Andree Škop, suvlasnica tvrtke Studio Dim, glavnog producenta filma, najpoznatija kao producentica i montažerka, ali svojedobno zapažena i kao redateljica; naime, još 2009. režirala je dugometražni dokumentarac ‘Sevdah’, osobnu priču o naslovnoj vrsti pjevane pjesme kojom je osvojila nagradu publike na Sarajevo Film Festivalu. Sljedećim dvama kratkim filmovima koje je potpisala kao redateljica, animiranim ‘Let’s Play a Story: The Ant and the Grasshopper’ (2015.), nastalim u hrvatsko-američko-danskoj koprodukciji, te dokumentarnim ‘Živjo, Koyaa!’ (2017.), nastalim u slovenskoj-hrvatskoj koprodukciji, preusmjerila se filmovima za djecu čiji je krunski izraz redateljičin dugometražni igrani prvijenac ‘Moj dida je pao s Marsa’.
Škop je dugometražni igrani debi radila s osloncem na scenaristički prinos svoje česte suradnice Pavlice Bajsić (‘Trampolin’) koja je scenarij napisala u suradnji s Brankom Ružićem (‘Nije sve u lovi’, serija ‘Dobre namjere’), a prema priči Irene Krčelić (‘Duh babe Ilonke’), no kako se nije osjećala dovoljno redateljski iskusnom u igranoj formi, kao suredatelja angažirala je pouzdanog zanatliju Dražena Žarkovića (‘Ajmo žuti’, ‘Trešeta’, ‘Zagonetni dječak’). Za direktora fotografije izabran je poznati slovenski snimatelj Sven Pepeonik, dok je montažu odradila sama Škop. Ta jezgra kreativne ekipe polučila je ostvarenje u kojem je prilično lako pronaći tragove raznih uradaka uglavnom američke provenijencije, od Spielbergova ‘E. T.-a’ preko ‘Navigatorova leta’ Randala Kleisera i ‘Kratkog spoja’ Johna Badhama do ‘Bez baterija’ Matthewa Robbinsa, sve naslova iz osamdesetih, u koje je smješten početni dio filma. Tih osamdesetih, u radnji ‘Mog dide’, izvanzemaljska letjelica srušila se na kuću oca i kćeri i ubila ih, no onda je dobri alien ušao u očevo tijelo i oživio ga, a preko njega i kćer. Koje desetljeće kasnije ta kći je majka troje djece (Petra Polnišová), njezin otac njihov je djed (Nils Ole Oftebro), a u središtu zbivanja je kći odnosno unuka Una (Lana Hranjec) i njezin poseban odnos s djedom, zbog kojeg trpi i zlostavljanja od razrednih kolegica. Ponovno će se pojaviti alieni i oteti djeda, a Una će se zbližiti s malim robotom, najzanimljivijim likom filma koji budi asocijacije ne samo na E. T.-a nego i na R2D2-a te Wall-E-ja, te će zajedno pokušati spasiti djeda, no ugrožena će postati i majka…
‘Moj dida je pao s Marsa’ uspjelo je derivativan film čiji je glavni adut dobra produkcijska potkovanost iz koje proizlaze dojmljiv dizajn i solidni specijalni efekti, a svoj doprinos daju i funkcionalni glumci. Najveći je pak problem scenaristički dosta nejasna priroda identiteta lika djeda nastanjenog alienom i način na koji su energetski povezani on i njegova kći, kao i ultimativno sretna završnica u kojoj nitko da suzu prolije nad djedovom sudbinom. Ostvarenja nadžanra za djecu teško je procjenjivati iz odrasle perspektive, no čini se da je riječ o uratku koji ide u bolju polovicu hrvatskih dječjih filmova.
