Prošloga tjedna u zagrebačkom KIC-u prikazan je dokumentarno-igrani film "Slučaj Makavejev ili Proces u bioskopskoj sali" Gorana Radovanovića. Film se bavi javnom projekcijom slavnog ostvarenja "W. R. Misterije organizma" Dušana Makavejeva i diskusijom koja je nakon nje uslijedila, održanima početkom lipnja 1971. u novosadskom kinu Arena. Prethodno, Makavejevljev film oduševljeno je primljen na festivalu u Cannesu, također i na Berlinaleu, te u Chicagu. Jugoslavenskim komunističkim vlastima film u kojem se, među ostalim, povlači paralela između komunizma (ili barem staljinizma) i fašizma te u kojem se snažno ističe da klasna revolucija nije potpuna bez seksualne, nije bio po volji, no za razliku od nekih ranijih slučajeva, kad su odluke o zabrani prikazivanja donosile interne partijske komisije nakon internih projekcija, ovaj put su, dakle, organizirane i javna projekcija i javna diskusija u kojoj je učešće mogao uzeti svatko tko je bio na projekciji. A to nisu bili samo lokalni partijski birokrati, nego i filmski radnici, srednjoškolski i sveučilišni profesori, studenti...
Rasprava je mišljena kao demokratska, i ona je to zaista bila, iako je, znakovito, njezino snimanje bilo zabranjeno. Međutim ton-majstor Slobodan Miletić uspio je potajno snimiti kompletnu diskusiju na pet magnetofonskih vrpci, od kojih je sačuvao četiri, dok je ukradenu petu transkribirao; ta četiri tonska zapisa, odnosno rekonstrukcija petog, središnji su sadržaj Radovanovićeva filma. Filma koji ne želi biti standardan dokumentarac nego slijediti duh samog filma o kojem govori, u prvom redu tzv. kolažnu strukturu "W. R.-a" koja uključuje jukstapoziciju igranog i dokumentarnog. Tako je i Radovanovićev uradak spoj dokumentarca s igranim elementima, a cijeli film ispresijecan je prizorima iz Makavejevljevog filma. Svetozar Cvetković, dio glumačkih timova kasnijih filmova Makavejeva, pojavljuje se i kao on sam (bez glasa) i glumeći Makavejeva u rekonstrukciji pete tonske vrpce na kojoj je zabilježen Makov govor kao posljednji u raspravi, a u filmu se pojavljuju i poznati povjesničar jugoslavenske kinematografije Petar Volk kao jedan od sudionika diskusije, i Milena Dravić kao glavna glumica "W. R.-a", te još neki svjedoci odnosno njihovi potomci, da bi svi redom pred kamerom slušali stare tonske zapise i šutjeli.
Za razliku od (snažne) "prirodnosti" filmova Makavejeva, sve to djeluje prilično artificijelno, nategnuto i nekako sterilno, međutim izvorni audiozapisi posjeduju takvu snagu da film svejedno funkcionira. U njima slušamo kako u jeku jugoslavenskog antistaljinizma na pozornicu izlazi "običan gledatelj" i izražava iskreno zgražanje nad negativnim Makovim prikazom Staljina, drugi pak kritici izlaže navodno negativan prikaz ruskog i kineskog naroda, treći stvaralačku i političku anarhiju; ali s druge strane pobornici filma isto tako slobodno i angažirano govore u njegovu korist. A vrhunac je govor koji je održao sam Makavejev, briljantno artikuliran i zadivljujuće iskren, u kojem su glavne točke opis vlastitog stvaralačkog postupka, ideopolitičko tumačenje djela i ispovijed u kojoj govori o obračunu s vlastitom dogmatskom komunističkom prošlošću te, ne pretjerano iskalkulirano (ako uopće), afirmira Tita. I na kraju emotivno poručuje da će, ako do toga dođe, on ponovno uzeti pušku u ruke, a da će mu mnogi od onih koji ga sad napadaju pucati u leđa. Kao što znamo, takvo nešto otprilike se i dogodilo, iskreni komunisti naposljetku su poraženi.
Radovanovićev film, tematizirajući režimsku zabranu "W. R.-a" koja je uslijedila nakon novosadske diskusije, htio to ili ne, zapravo manje govori o ondašnjoj represiji, a više o izdaji (lijevih humanističkih) ideala, odnosno jasno pokazuje kako se malo toga promijenilo, suštinski gotovo ništa.
