Novi film Michaela Hanekea ‘Happy End’, u nas nepotrebno preveden kao ‘Sretan kraj’ (nepotrebno s obzirom na to da se izvorni engleski naslov kao dobro poznata fraza nalazi u francusko-austrijsko-njemačkom filmu u kojem se uglavnom govori francuski), dočekan je prilično mlako od festivala i kritike. Prvi je to Hanekeov film nakon dugo vremena koji je u Cannesu ostao nenagrađen, bio je nominiran tek za dvije Europske filmske nagrade (obje glumačke – Isabelle Huppert i Jean-Louis Trintignant – i obje nepotvrđene), a kritika ga je uglavnom doživjela kao manje uspjeli rad velikog autora. No zapravo riječ je o vrijednom ostvarenju koje nipošto ne zaostaje za Hanekeovim prethodnim uratkom, velehvaljenom ‘Ljubavi’.
U središtu ‘Happy Enda’ buržujska je obitelj sa sjevera Francuske, preciznije iz Calaisa, koja je svoj imetak stekla građevinskim biznisom i kojoj se odmah pri početku filma događa neugodan incident – urušavanje dijela gradilišta zbog čega će fatalno stradati jedan od radnika koji je baš u to vrijeme obavljao nuždu u mobilnom toaletu (prepoznatljiv autorov sarkazam). Na čelu familije i biznisa je energična Anne (pouzdana Isabelle Huppert) koja u posao neuspješno pokušava, dajući mu visoku funkciju, uvesti dezorijentiranog sina Pierrea (jako dobar Franz Rogowski), tu je i Annein smireni brat, uspješni liječnik Thomas (izvrstan Mathieu Kassovitz) u braku s novom mladom ženom te u strastvenoj seksualnoj vezi s ljubavnicom, a ‘službenim’ dijelom obitelji postaje, nakon navodnog pokušaja majčina samoubojstva, i njegova osobita 13-godišnja kći iz prvog braka, Eve (sjajna Fantine Harduin). Naposljetku, imamo i nemoćnog 85-godišnjeg pater familiasa Georgesa (odličan Jean-Louis Trintignant) koji samo želi da ga više nema, ali niti se sam uspijeva ubiti niti za to dobiva željenu pomoć sa strane.
Kao što su svi primijetili, Haneke u ‘Happy Endu’ varira motive svojih ranijih filmova (korištenje raznih neformalnih sredstava snimanja, od mobitela do nadzorne kamere, dugi kadrovi razgovora snimani s manje ili veće distance u kojima se ne čuje o čemu se govori, osoba tinejdžerske dobi kao uznemirujuća prijetnja, buržujska obitelj i njezine devijacije itd.), no čini to na toliko eksplicitan način (najočitije u postavljanju lika starog Georgesa kao izravnog ‘nastavka’ istoimena protagonista ‘Ljubavi’, pri čemu mu kćer igra ista glumica Isabelle Huppert) da je jasno kako se radi o vrlo svjesnom, igralačkom intertekstualnom postupku. U obje verzije ‘Funny Games’ (austrijskoj i američkoj), svoga vjerojatno najokrutnijeg filma, Haneke je bio crnohumorno sarkastičan, dok je u ‘Happy Endu’ sarkazam nekako lepršaviji, frivolniji, lišen spomenute strašne okrutnosti. Kako je u većini svojih filmova uglavnom bio smrtno ozbiljan, s tek pokojim daškom humora, ovaj otklon kroz naplavine starih motiva donosi zapravo jednog novog, svježeg Hanekea što kao da je većini kritičara promaklo (ne i onom ‘Sight & Sounda’).
Osim toga, u nizu njegovih ubojitih tinejdžera nije bilo lika usporedivog s aktualnom djevojčicom/djevojkom Eve. Eve jest dio spomenute hanekeovske tradicije letalnih mladaca, ali složenija i daleko suptilnija od ostalih, osim možda onih iz njegova remek-djela ‘Skriveno’, no tamo je situacija oko dvojice mladića ostala posve nejasna. Eve je istovremeno savjest obitelji i njezino zlo sjeme, netko tko izaziva i simpatiju i nelagodu, jedina od potencijalnih suučesnika dovoljno odvažna i pomaknuta da asistira djedu u pokušaju samoubojstva. Ona je srce filma i jedan od najintrigantnijih likova tinejdžera viđenih zadnjih podosta godina, i sasvim dovoljna da još jedan Hanekeov besprijekorno režiran ostvaraj učini jednim od bitnih slikopisnih događaja godine.
